Kako mi je obljutavio „IN MEMORIAM“
Piše: Ivan Mihaljević
Uvijek kada su u pitanju obljetnice, pogotovo one koje sa sobom neminovno nose teška sjećanja, suzu, žalost i tugu osjetim grub, nedefiniran osjećaj u glavi, srcu i na jeziku!
Jedna strana nosi ljudsku sućut, iskreno suosjećanje i želju da podijeliš nečiju bol, razbiješ trenutak nečijeg plakanja i kažeš mu „ne mogu ti mnogo pomoći, al' sam voljan saslušati te i pružiti ruku“ dok se druga strana stidi jer ću već ujutro s izrazito manjim intenzitetom imati suosjećanja prema potrebi, prema potrebi ljudi, prema potrebi potrebitih!
Hrvo je moj komšo. Pravo ime mu je Hrvoje i pedeset i osmo je godište a namjerno odbijam pisati i razmišljati o njemu u prošlom vremenu....
"Ali sinoć je Kupres, međutim, očekivano sam sebi ocrnio obraz, sam sebi udario šamar! Kako se neslužbeno doznaje od neslužbenih dežurnih službenika za red i mir u Kupresu i univerzumu, domaći ker (tzv : pašče) , canis domesticus je napao goste iz egzotične zemlje...."
