Snovi se ostvaruju, a za to imamo primjer mladog Kuprešaka Marka Dumančića.Život ga nije mazio, ali možemo reći da ga je gurao naprijed, te doveo do akademije pod nazivom '' The American Musical and Dramatic Academy,, (AMDA). O prvom dojmu, kulturološkim razlikama, obvezama...razgovarali smo s Markom Dumančićem.
Kada sam kročio u New York imao sam osjećaj da sanjam i da sam na drugoj planeti. Neopisiv osjećaj. Prvi tjedan je bilo najteže, dok sam se smjestio u dom u kojem stanujem i kupio sve potrebno za život i za akademiju kako bi bezbrižno krenuo u novu pustolovinu. Moram zahvaliti našem svećeniku don Ivanu Lovriću koji me dočekao na aerodromu i lijepo me ugostio.
Od ponedjeljka do subote imam classove i raspored koji je poprilično gusto složen. Uz to svakodnevno moram vježbati i odrađivati zadatke i zadaće koje nam dodijele profesori. Vježbati ples koji je izazovan, pripremati pjesme, analizirati ih, čitati knjige i još mnogo toga. Samo nedjelju imam slobodnu, ali nju iskoristim da odem na misu u našu hrvatsku katoličku zajednicu i crkvu Sv. Ćirila i Metoda i Sv. Rafaela. Ostatak dana ili provedem upoznavajući grad ili vježbajući i pripremajući se za nadolazeći tjedan.
New York je, kako sam već spomenuo, drugi svijet, druga planeta. Osim sto mi je bio kulturološki šok, također mi je bilo teško radi jezika. Koliko god znamo engleski, pohvatati njihove naglaske i brzinu govora nije baš lako na prvu. Polako se navikavam i po tom pitanju. Iskreno moram priznati, osim što je dosta skupo živjeti u ovakvom gradu znajući od kuda dolazim i koliki je standard kod nas nije baš lako. Toliko različitih ljudi, drugačija kultura, lošija hrana (fali mi domaća bakina kuhinja) i mnogo toga što tek moram proučiti da bih mogao odgovoriti.
Moja očekivanja su definitivno ispunjena. Iako na trenutke još ne mogu vjerovati da se nalazim u NYC na akademiji i da uživam gledajući mjuzikle na Broadwayu i zamišljajući se možda jednoga dana na istoj pozornici. Tempo i način na koji rade jako je izazovan, ali vrijedan iskustva kojeg čovjek stekne. Iskreno, nisam previše niti očekivao niti zamišljao, da me ne bi previše uzdiglo ili pak razočaralo. Oduševljen sam!
Jako mi fali rodni kraj, fali mi obitelj i moji bližnji. Prvi tjedan je bio najteži i dolazile su mi misli da se vratim, stoga sam se morao podsjećati zašto sam ovdje i s kojim razlogom činim to što činim. Izazovno je upravo radi velike udaljenosti i nemogućnosti češćeg dolaska kući. Hvala Bogu na tehnologiji pa se možemo vidjeti i razgovarati bilo kada unatoč vremenskoj razlici od 6 sati. Pored toga, sva sreća što ovdje imam prijateljicu iz Zagreba pa smo si međusobna potpora kada nastupi kriza. Jedino što vas mogu zamoliti je da se molite za mene. Snage mentalne, fizičke i duhovne itekako treba, inače te grad pojede i iscijedi kao limun.
Vjerujem da me naša Gospa od početka vodi kroz ovu priču, te se zahvaljujem prvenstveno njoj i svim drugim ljudima koji su me podržali, ali i prepoznali moj talenat i vjerovali u mene. Oni su dio moje priče i iskreno im hvala. Kupres je mali, ali ima veliko srce, što je veliki pokazatelj koliko toplinu duše nosi u sebi.
Marku želimo da nikad ne odustane od svojih snova, jer uz snagu koju ima, može ostvariti uspjeh velikih razmjera.
Matea Romić/ Zlosela.com
