Rije, Rankovići (Travnik) spomen obilježje žrtvama partizanskog zločina |
Husina
jama
(Jesen,1945.)
Lice
se moje lieska na vodi,
bunar
je dubok i nema dna.
Studen
mi paše,prstima godi,
a
snene oči budi iz sna...
Sjedam
na kamen i pletem kose,
ljesnjaci
zreli zovu me,mame...
Opanke
vežem na noge bose,
Vaganjske
staze meni su znane.
Na
proplanku berem Gospino cvijeće,
baka
nam od njeg' priprema čaj.
Stado
se moje niz dolac kreće,
Zvonar
ih vješto vodi u gaj.
Prašinu
gustu uz Čilas diže,
vozilo
neko,brektavo,tmurno.
brujanje
muklo primiče blize,
iz
jame golub izlijeće žurno.
Kamioni
staju baš ispod mene,
sliježe
se prašina pa vidim jasno.
Ostajem
skrita,tu,iza stijene,
da
bježim negdje,sad mi je kasno.
Iskaču
iz kamiona psujući jalno,uporito.
U
svakoga puška i na glavi zvijezda.
Četvoricu
prepoznajem!Odvezli zimus naše su žito
i
pretukli moga staroga djeda.
Podižu
cerade,izvlače ljude!
Nastaje
metež...Jauk se nebu uz klanac diže!
Tuku
ih kundacim',zlurado čude,
što
Bog im njihov u pomoć ne stiže.
Čujem
te udarce,teške i tupe,
pucanje
kostiju,zubiju,koze.
Na
leđin' se vide sputane ruke,
a
jetki miris krvi osjetit može.
Puno
je ljudi.Poznajem dvojicu.
Jakov
Bilobrk i Šimun Samardžic,kupovali su u nas ovce.
Vidim
i onog koji puca...Znam ubojicu.
Mrtvi
padaju u jamu,naglav'ce.
Preostale
onako ranjave bacaju dolje.
Partizana
je dosta i rade to žurno.
Onom
ne daju da troši metke više.
Brzo
se laća noža i jarosno kolje.
Iz
zadnjeg kamiona tjeraju djecu i žene.
Križići
na rukama,krivnja su,breme...
Do
same jame pogrde traju.
Ne
ostaje nitko,samo jedna švora,malo starija od mene.
Trgaju
joj šlajer s glave.Žele je ponizit kao ženu.
Susrećem
pretstravljen pogled i dječje zjene.
Pohlepne
ruke otimaju se za nju i raspinju na stijenu.
Crni
je oblak pomračio nebo plavo
i
na tren prestaju da joj haljine svlače.
Otima
se iz šaka i divlje,bezglavo,
trči
do jame.Zastaje,krsti se...I uskače!
Licem
sam dolje u suhoj travi,
a
misli bolne streme u visine.
Srce
se opire užasu,stravi,
tonem
u bezdan,bunilo,tmine.
Odlaze
kamioni,spuštam se i grabim krunicu.
Znam
samo da moram stići kući.
Majka
me čeka na pragu,padam u vrućicu.
Hlade
me oblozin',otimam se vrišteći...
Opet
sam gore iza stijene i slušam vapaje umirućih.
Više
se ne bojim i silazim u jamu.Svi su živi.Sve ih vidim.
I
Jakov,i Šimun,i djeca,i švora...gledaju me prijekorno,optužujući.
Pojavljuje
se onaj s nožem,govori mi da se stidim.
Sitne
zmijske očice,motre me netremice.
Na
vartu ćutim hladan dodir oštrice...
U
ognjici sam tri dana,budim se ,nisam sama.
kraj
mene su moja baka i moja mama.
***
Kažu
da vrijeme liječi sve rane,
čujem
da tako govore ljudi;
Al'
moje su duboko skrite,zakopane,
i
lice moje samo nemir budi.
Oči
su moje,djetinje zjene,
krunica
na vratu stradanja znamen.
I
moj je grob gore kraj stijene...
Hrvatski
Put Križa,Očenaš,Amen.
Zdenka
Bilobrk
Nema komentara:
Objavi komentar
Samo kupreške vijesti - Web stranica sela Zlosela u općini Kupres, Dobrodošli WWW.ZLOSELA.COM! Kupreški edukativno-informativni web portal!