Svjedočanstvo - Kroz patnju i križ student Marko pronašao je mir

Koliko puta smo svjedoci da svatko ima odgovornost nositi svoj križ, koliko težak bio. Bit patnje i boli je upravo okretanje duše u smjeru Stvoritelja, koji je zamislio da svaku patnju pretvori u nešto dobro za nas, koliko u nekom određenom trenutku to odmah nije shvatljivo. 

U ovoj istinitoj priči, glavni lik je mladić Marko Dumančić koji govori o gubitku oba roditelja. Bit ove istinite priče je da vam pokaže nadu i svjetlost, koliko god bol bila velika. Marko je iz malog gradića Kupresa, iz središta Bosne i Hercegovine, a njegova mlađa sestra i on odrasli su u Kupresu uz roditelje, baku i djeda. 

U sedam zadnjih godina, Marko je ostao bez roditelja i djeda. Student je Geodetskog fakulteta u Zagrebu, te pohađa Husar&Tomčić školu pjevanja. Marko dolazi iz tradicionalno katoličke obitelji. Pohađali su nedjeljne mise, prakticirali zajedničku molitvu.

– Obraćenje cijele obitelji počinje s bolešću mame, kada je prije 15 god. saznala da boluje od raka dojke, koji je bio dobroćudan. Ozdravila je, a nakon 12 godina ponovno se vratila, još jača i zloćudna. Doktori su joj rekli da ima 2 mjeseca života, a ona je doktoru rekla kako on ne zna koliko će ona živjeti, da samo Bog zna. Od toga je poživjela 3 godine. Umrla je 2015. nakon teške borbe. Bila je borac i primjer snage i vjere. Kroz bolest je spoznala Isusa i bila spremna otići – započeo je Marko koji o majci kaže da joj je Bog dao veliki križ za koji se nije pitala zašto je upravo njoj dan, nego je molila Gospodina da joj pomogne nositi taj križ, da bude njen Šimun Cirenac.

Ljepota vjere je izvirala iz nje, a time je podigla i vjeru svog sina Marka na jednu višu razinu. Kako je upoznavala Isusa, tako su ga i oni upoznavali, i to kroz molitvene zajednice, zajedničke molitve, duhovne obnove.

– Isus je polako ulazio u moj život jer u svakoj patnji naučio sam prihvaćati križ i predati ga Gospodinu. Sestra je dublje doživjela vjeru jer je bila uz mamu cijelu vrijeme, dok sam ja studirao u Zagrebu, ali me Bog privukao u Crkvu Sv. Mati Slobode gdje sam išao na studentske vjeronauke kod Don Damira Stojića. Bog nas je na koncu njenog života spojio. Zadnje dane sam proveo uz nju, vježbajući i hodajući s njom, hraneći je. Tog petka kao da nas je sve sačekala da se probudimo i siđemo, te je umrla pred svima. Kasnije na jednom od vjeronauka uočavam kolika je to zapravo Milost, vidjeti taj pogled koji je usmjeren k Nebu – rekao je Marko koji je nakon ovog događaja morao ponovo otići na fakultet, s velikom tugom, no za njega je Bog smislio nešto drugo.

Dva tjedna nakon mamine smrti, Marko je dobio poziv na audiciju za Ansambl Kolbe i mjuzikl Uskrsli. Odmah je pristao, a i time je okupirao misli, pa je tuga bila manja. Mogao je birati kako utopiti tugu, ali Bog ga je doveo k sebi, opet slaveći ga pjesmom u mjuziklima. Bilo je svakakvih kušnji i napasti. Stalno je molio za tatu, da Bog njemu podari snagu, jer je bio jako vezan za mamu.

– Na jednoj molitvenoj, mami je darom proroštva rečeno da će za dva mjeseca ozdraviti, a upravo je smrt bila to ozdravljenje. To je ono što naše oči ne vide, vidimo tjelesno i ovozemaljsko, a ne gledamo duhovnim očima – otkrio nam je on.

Nakon mamine smrti, tata je počeo osjećati bol u leđima, a stanje se stalno pogoršavalo i dovelo do toga da je umalo ostao nepokretan i u kolicima, a već neko vrijeme je hodao na štakama, iako je prema pretragama sve bilo u redu. Sve dok nije otišao u Zagreb gdje je ustanovljeno da mu je živac ukliješten između dva diska. Marko je tada spremao završni ispit, imao probe i faks, mjesec dana je hodao s njim, hranio ga, kupao ga i brinuo se o njemu.

– Bog me učio strpljenju, da ništa ne ide preko noći. Pomisao da je nepokretan i da netko mora brinuti o njemu predstavljala je teret. Nakon Varaždinskih toplica vratio se u Kupres. Ubrzo je osjetio snagu i imao je želju voziti bicikl, iako je još bio na štakama. Pao je, i to na kuk koji ga je bolio – rekao je Marko koji je odmah pomislio kako će sve opet prolaziti, opet kroz istu patnju, ali Marko je junački prihvatio taj križ i nosio ga do kraja.

U sljedeća tri mjeseca, Markov tata je imao operacije gdje je uklonjen tumor i stavljena mu je tumorska proteza. Nakon toga, stigli su nalazi koji su donijeli novi šok, tumorske nakupine koje su bile na kuku došle su iz debelog crijeva. Premješten je na Rebro gdje je imao operaciju, a nakon što je tata saznao za novi tumor i sve je rekao svojoj djeci.

– Doktor je rekao da nema dobre vijesti. Taj dan otišao sam na Kamenita vrata i molio pred Majkom i plakao, samo da tati da snage da sve izdrži, a neka sve bude po Božjoj volji. Svaki dan smo sestra i ja išli tati u bolnicu, pored fakultetskih obaveza. U jednom trenutku ogromne boli, snažno je vapio ime Isusovo i Gospino, samo za snagu. Jedne prigode sam sagnuo glavu i došle su mi misli koju Kalvariju prolazimo – govori nam sin Marko, čiji je otac uvijek govorio da je Božja riječ zadnja.

Nakon tri operacije, tata je bio previše iscrpljen, jeo sve manje i izgubio puno kilograma. Marko je htio da mu tata zadnje dane provede s obitelji i da se vrate u Kupres, no tata je vjerovao da će biti sve dobro i premješten je u bolnicu u Novom Marofu.

– U prosincu, bio sam zadnji kod njega, izgledao je odlično, osim što je ležao u krevetu nepokretan. Taj dan smo izmolili krunicu i pričali. Sjeća se kako je tijekom boravka u Varaždinskim toplicama dugo vremena sanjao mamu, ali plativši misu za nju snovi su prestali. Zadnje riječi koje mi je rekao taj dan je bio da dođem u četvrtak u Marof, pozdravili smo se, poljubio sam ga, ne znajući da će to biti posljednji put. Kad su me nazvali iz bolnice, ostao sam ukopan, u šoku. Tata je umro – prisjeća se Marko,a za oca govori kako je bio odlučan i da će Bog sve okrenuti na dobro.

Marko je shvatio da mu je Bog dao spoznaju da je duša živa i vječna, a tijelo prolazno, samo sredstvo kojim je duša očitovana na ovoj zemlji. Ljudi na sprovodu su bili očarani dvjema ptičicama koje su tijekom sprovoda kružile na nebu i vrtjele se u krug. Kada je tatin lijes spušten u grobnicu, ptice su zajedno odletjele prema nebu i nestale.

– Iako je nekima neshvatljivo od kuda tolika snaga u nama, drugima smo oličije vjere i snage. Teško je Bogu zahvaliti na patnji, ali upravo zahvaljivanjem stekao sam mir. Da nismo bili dostojni nositi toliki križ, Gospodin nam ga ne bi dao. Iako mnogi misle da smo pod tabletama, naša jedina tableta je vjera i Gospodin. Jednom mi je sestra Dora rekla: „Marko da oni znaju koliko se mi smijemo, rekli bi da smo ludi!“ – završio je svoju priču Marko koji poručuje svima da rastu u vjeri. 

Klikaj.hr