Vama i cijelom uredništvu vašega portala i svim Kuprešacima želim blagoslovljen Božić i svako dobro u Novoj 2014. godini.
Za vrijeme Domovinskog rata živio sam u Osijeku gdje sam se u svojstvu dragovoljca od samog početka uključio u obranu grada. Sve svoje sile umne i tjelesne stavio sam na raspolaganje Domovini Hrvatskoj. Moja supruga i dvojica malodobnih dječaka morali su ( u rujnu 1991.) otići u izbjeglištvo u Njemačku, gdje su ostali do svibnja 1992.
Za cijelo vrijeme rata vodio sam svakodnevne bilješke.
To sada uređujem i kanim objaviti. Naletio sam na jednu zgodu koja mi se čini
primjerenom u ovo predbožićno doba. Tiče se Kupresa. Ako mislite da je
zgodno objavite ovu crticu na str. vašeg portala.
Vama i cijelom uredništvu vašega portala i svim
Kuprešacima želim blagoslovljen Božić i svako dobro u Novoj 2014. godini.
Ante Vukadin, prof.
Bio je ponedjeljak
23. prosinca 1991. provjerio sam veze prema Zagrebu i na brzinu se
spremio za put. Granate su padale nešto rijeđe i nešto dalje od naše zgrade.
Ili se to meni samo tako činilo. Jer da
su padale češće i bliže, Bog zna što bi bilo od moga putovanja. Tajnici
sam ostavio točne adrese mogućega moga boravka: u Đakovu, Zagrebu i kod
Domagoja ( moj susjed u zgradi) za slučaj da me netko žurno treba. Na tim
adresama uvijek se mogla dobiti informacija gdje trenutno boravim. Od Kriznog štaba Osijek dobio sam pismeno
dopuštenje (osam dana!) kako za Božić mogu posjetiti suprugu i dvojicu sinova
koji se od rujna 1991. nalaze u izbjeglištvu u Njemačkoj. Svom kriznom štabu u
zgradi sam se javio, uredio dežurstva,
osigurao zamjene, i njima sam ostavio adrese svoga boravka. Javio sam se svagdje tamo gdje se očekuje da
me mogu zatrebati i koji imaju pravo tražiti i znati gdje sam.
Na put sam se spremio na brzinu i
pravac kolodvor. Vlak je polazio u 13.30
sati. Putnika je relativno malo. Kada bi bile normalne prilike u ovo
predbožićno vrijeme bilo bi sve krcato. Unatoč ratnim prilikama putnika je ipak
više nego sam očekivao. Većinom su to vojne osobe u raznim vojničkim odorama.
Neki se sa slavonskog bojišta vraćaju
svojim kućama za Božić, drugi na nekoliko dana odlaze u potragu za svojim
izbjeglim obiteljima smještenim diljem Hrvatske i izvan Hrvatske, diljem
Europe. Za put sam pribavio sve što je potrebno: putna karta, odobrenje kriznog
štaba, pasoš i potrebne DEM.
Kako putujem ženi i djeci koje dugo nisam vidio, i
kako je ovo vrijeme Božića, red je da ih nečim obdarim. Po razvaljenim osječkim
trgovinama tragao sam za nekim prikladnim poklonom. Otvorenih trgovina u gradu
je malo. Bez dara putujem prema Zagrebu.
U Osijeku kao i da nije vrijeme Božića. Na ovim
područjima sada nije vrijeme rađanja, nego slavnog i časnog umiranja: za dom
slavni i krst časni! Ovdje se živi žrtvuju za slobodu, za mir, za domovinu.
Kako je prokleta sudba moga naroda. Svaka generacija morala je krvariti,
ratovati, umirati, a svi ratovi završavali su nekim polovičnim uspjesima. Bili
su to ratovi koje smo vodili za neke druge. Nakon svakog rata, pa i kad smo
bili na pobjedničkoj strani naš položaj nije se mijenjao. Ostajali bismo bez svoje
neovisnosti, bez slobode, bez svoje samostalne države. I tako opet iznova. Bilo
je važno zadovoljiti interese drugih,
velikih i jakih.
Ovoga časa u cijeloj Europi jedino
hrvatski narod nema pravo na mirno i radosno slavljenje Božića. Hrvati
– najkatoličkiji narod Europe nemaju mogućnost mirnog slavljenja Božića. A naši
napadači, okupatori, srbočetnici i zlikovci u svojim domovima mogu mirno
slaviti svoj Božić i svoju novu godinu. Hrvati ne napadaju njihovu zemlju, ne
razvaljuju njihove domove, ne raseljavaju njihove obitelji. Gospodine, neka je
tako. Ne daj nam da budemo zli.
Eto, takve misli me opsjedaju dok
sjedim u vlaku punom putnika - osamljenika i ranjenika. Svi smo mi
ranjenici i patnici: svi ranjeni u duši, a mnogi i na tijelu. Pomislio sam kako
je svatko od putnika u potrazi za nekim izgubljenim: na ratištu ili negdje u
tuđini. Gospodine, molim te, pomozi da svatko od ovih ljudi pronađe onoga koga
traži i da stigne tamo gdje namjerava.
Prespavao sam u V. Gorici kod Angele i
Ike. Ujutro 24. 12. 1991. dolazim na Glavni kolodvor, sjedam u vlak «MIMARA» i
pravac Minchen.
Vožnja
je ugodna, sigurna i brza – prava europska. Vlak konforan, a osoblje ljubazno.
Što smo više odmicali od Zagreba bivao sam nekako istovremeno i tužan i
radostan. Sve se izmiješalo. Što dalje odmičem od Osijeka, to više slobode,
više Božića i žal što u mojoj zemlji nije tako. Ali što dalje to svakim časom
bliže ženi i djeci. Eto razloga i za radost.
Nakon dugog sjedenja, u veoma lijepo uređenom vlaku, prošetao sam
kako bi 'pružio' noge i vidio ima li netko poznat. Bilo je to negdje na
području Austrije. Ne malo sam bio iznenađen kada sam u vlaku susreo Marijinu
tetku MILKU i njenu kćer NEVENKU
RAŠTEGORAC sa Kupresa- GORNJI MALOVAN.
Pričaju mi kako su svoju novu kuću na Kupresu zakovale daskama, sve ostavile i
uputile se svojim sinovima Branku i Ivanu, te kćerki Ljiljani u Švicarsku. One putuju prvi puta u veliki
svijet. Noć je, ne poznaju jezika, i na Badnju večer trebaju još presjesti u
Minchenu na drugi vlak i u potragu za svojom djecom negdje u Švicarskoj.
Nagovarao sam ih da ostanu u Minchenu . Mislio sam kako ću ih zbrinuti kod
svoje sestre Ive kamo i ja idem i gdje me čeka Marija s djecom. Nisu se dale
nagovoriti. Pomogao sam pronaći prvi
vlak koji iz Minchena vodi prema St. Galenu u Švicarskoj gdje ih trebaju
dočekati njihova djeca. Kupio sam njima za put neka peciva i neki napitak neka
im se nađe. Rekle su kako imaju novaca i one su čvrsto odlučile već večeras,
prvim vlakom iz Minchena krenuti svojoj djeci u St. Galen u Švicarsku.
Bože, kako će ih naći? Bez poznavanja jezika, u
dubokoj zimskoj, hladnoj snježnoj noći, putuju dvije kupreške žene: majka i
kćerka tražeći sinove i braću u tuđem svijetu. Da sve bude do kraja nezgodno
njih dvije su izgubile (zaboravile!) i adresu i telefonski broj Ivana, Branka i
Ljiljane u Švicarskoj. One su samo, i dobro, zapamtile kako njihova djeca žive
u Švicarskoj i kako će ih večeras dočekati na željezničkom kolodvoru u St.
Galenu. Bože moj, kako će njih dvije u ovo kasno badnje veče , bez
poznavanja stranog jezika, bez adrese
stanovanja, bez broja telefona putovati, pronaći ih i slaviti Božić skupa s
njima. Oboružane su odlučnošću i čvrstom vjerom u Gospodina, nadam se da će ih
pronaći. Sjedio sam s njima na polupraznom minchenskom kolodvoru u snježnu
badnju večer čekajući dolazak valaka. Pomogao sam kupiti kartu, pronaći vlak i njihova mjesta u vagonu. Mrzovoljnom
kondukteru i pratiocu vlaka preporučio neka
im pomogne na putu i neka ih upozori kada dolazi mjesto – grad ST. Galen gdje
one trebaju izaći i sresti se sa svojom
djecom. Mrzovoljni njemački željeznički službenik obećao je kako će
pomoći i neka se ja ništa ne brinem. (U sutrašnjem razgovoru s njima dvjema
saznao sam kako je on svoje obećanje do kraja izvršio, a njih dvije nakon brige
i izgubljenosti uspjele se sastati sa Ivanom, Brankom i Ljiljanom, Zajedno su
čak slavili Polnoćku ui St. Galenu.) Čestitali smo si Božić i rastali se: one
vlakom u Švicarsku, a ja k sestri Ivi. Bilo
je oko 20 sati na Badnju večer 1991. I one i ja nadali smo se kako ćemo
svatko sa svojima ići na polnoćku i slaviti Božić.
(Iz mojih osobnih ratnih bilješki )
prof. Ante Vukadin
Nema komentara:
Objavi komentar
Samo kupreške vijesti - Web stranica sela Zlosela u općini Kupres, Dobrodošli WWW.ZLOSELA.COM! Kupreški edukativno-informativni web portal!