* Dobrodošli na www.zlosela.com

PREZIMENA


KUPREŠKA PREZIMENA  - ZLOSELA




Obitelji u Zloselima po prezimenima: Lozići, Ivići, Ćalete, Juričevići, Raštegorci, Brstile., Svaline, Akrapi, Dumančići, Tokići, Klepići, Grgići, Pavići, Čolići, Ćosići, Žulji, Mihaljevići, Bagarići, Grbeše, Vrgoči i Kožice. 


Prezimena u Donjem Selu: Lozići, Ivići, Ćalete, Jurčevići, Raštegorci, Brstile, Svaline, Akrapi, Dumančići, Tokići i Klepići. 


Prezimena u Gornjem Selu: Brstile (oni se razgranaše u Ćosiće, Ggiće, Paviće i Čoliće), Raštegorci, Dumančići, Žulji (Raštegorci), Mihaljevići, Bagarići, Ivići, Grbeše, Vrgoč i Kožice. 


God. 1910. nastaje naselje "pod Jarmom", koje bi spadalo na Donja Zlosela. Tu je pred II. svjetski rat bilo 60 porodica, dok ih je 1961.god. bilo svega 17 porodica sa 74 duše. Iznad Mrtvice su 4 kuće Žulja (Raštegoraca). Blizu toga naselja je Nevino Brdo, poznato sa svojih 77 srednjevjekovnih stečaka. Mrtvica se gubi u ponorima pod Kurljajem i izvire u Livnu pod nazivom Duman. 


Prezimena i rodovi u Zloselima (nekih više u selu nema)


1. Akrap (12)



Po tradiciji koju je zabilježio Borivoje Milojević, Akrapi su iz Voštana kod Sinja najprije došli u Mokronoge na Duvanjskom polje, a onda sredinom XIX stoljeća u Zlosela. Akrapi se na sinjskom području prvi put spominju 1697. godine. Josip Soldo bilježi da su se neki franjevci sporili s određenim ljudima oko vlasništva mlina u selu Bisko. Jedan od tih ljudi je bio i izvjesni Petar Sučić-Akrap. Na popisu katolika Splitske nadbiskupije iz 1725. godine, spominju se dva domaćinstva s ovim dvojnim prezimenom u Bisku, kao i velik broj drugih dvojnih prezimena od kojih sva imaju Sučić kao jedan od dijelova. Očito je da su Akrapi samo ogranak starog livanjskog roda Sučića, i da su zajedno s drugim rođacima prešli u Sinjski Krajinu ratne 1687. godine. Sučići su možda i najstariji livanjski rod. Vjekoslav Klajić donosi tekst jedne isprave bosanskog kralja Ostoje iz 1400. godine kojom on poklanja vojvodi Hrvoju Vukčiću neke zemlje oko Livna. Kao jedan od svjedoka te isprave naveden je i Juraj Sučić iz Orguza. Ovo potvrđuju i tradicije nekih od Sučića na Livanjskom polju, koji tvrde da su davno živjeli u Orguzu. Nakon pada Bosne, Sučići se u Poljicama kod Omiša javljaju počevši od 1599. godine. Ovo objašnjava zašto Sučići u Ljubunčiću tvrde da su iz Zadvarja u Poljici. Sučića ima i dosta i oko Sinja. Očito je da su nakon pada Bosne, Sučići prešli u Poljicu, odakle su u XVII stoljeću došli u Sinjsku Krajinu, a onda i natrag na Livanjsko polje. To objašnjava višestruke predaje kod Sučića u raznim livanjskim selima, jer nisu svi došli u istom migracijskom valu. To isto objašnjava i činjenicu da se Sučići spominju u Orguzu čak 1400. godine, a opet danas imaju tradiciju da su doseljenici. 


O Akrapima iz knjige "Sa kupreške visoravni" - II izdanje str 415 


Tri obitelji u Zloselima, dvije iselile u Semeljce i Kešince kraj Đakova, jedna u Valpovo i jedna u Bugojno. Starinom su od Duvna. U Dalmaciji - imotskoj krajini postoji selo Akrapi. Milojević piše da su došli iz Kamenskog kraj Sinja prvo u Mokronoge (Duvno) i odatle u Zlosela sredinom XIX. vijeka. 

2. Aničić



Po sadašnjim informacijama iz knjige "Sa kupreške visoravni", jedna obitelj Aničića je bila u Osmanlijama i od tamo doselili u Kupres iza 1900. 


U knjizi Kupres u drugom svjetskom ratu 1941-1945 nekoliko Aničića se nalazi na popisu poginulih i nestalih u 2. svj. ratu na mnogim ratištima. 


Ančića u Zloselima više nema! 

3. Bagarić (27)


Po tradiciji koju je zabilježio Krunoslav Draganić, Bagarići su na Kupres došli s Duvanjskog polja, gdje ih ima u nekoliko sela u većem broju. Došli su poslije 1768. godine, jer ih tad nema na biskupskom popisu katolika, ali prije 1777. godine, jer je tad na Kupresu rođen Fra Bono Bagarić. Krunoslav Draganović bilježi predaju da su prvo došli u Juriče, a onda preselili u druga mjesta kupreškog kraja. Duvanjski Bagarići imaju tradiciju zabilježenu od strane nekoliko autora da su tamo došli iz Sarajeva. Ti autori najčešće odbacuju tu tradiciju kao neuskladivu s tradicionalnim pravcima migracija, ali bi ona ipak mogla biti istinita. I 1743. i 1768. godine se na popisu katolika spominju Bagarići u Sarajevu, u katoličkom dijelu grada koji se nazivao Latinluk. Na Duvanjskom polju postoji i katoličko selo Sarajlije, za koje nije zabilježeno da su u njemu ikad živjeli muslimani. Ime sela znači da je nekakvo doseljavanje iz Sarajeva moralo postojati, jer je selo po tim doseljenicima i dobilo ime. Nije nemoguće da je dobilo ime po samim Bagarićima, iako njih 1743. u selu nije bilo. Moguće je da su osnovali selo, ali kasnije iselili u druga mjesta Duvanjskog polja. S obzirom da se ime sela Sarajlije prvi put spominje 1743. dok se duvanjski Bagarići prvi put spominju 1735., nije moguće dokazati da je ime sela starije od pojave Bagarića u tom kraju, što osnažuje teoriju da su ga Bagarići mogli osnovati. 

4. Banožić



Jedna obitelj u Zloselima 1768. Starinom iz Dalmacije od Makarske prešli pred 300 godina u Privoj kraj Duvna odatle oko 1600 pa i dalje u Hercegovinu i okolicu Jajca i Banja Luke. Kupreški Banožići su preselili u Skoplje. 

5. Bartulović



Jedna obitelj u Zloselima, 1768 rodom iz Studenaca u Dalmaciji. Danas Bartulovići žive u Bugojnu u Poričju. 

6. Bešker



Dragičević bilježi 1741 obitelj Tome Beškerovića sa 7 ukućana.(vidi više u knjizi sa kupreške visoravni str 462.) 

7. Budimir



Podrjetlo - Budimiri su uglavnom Hrvati, većim dijelom iz Hercegovine. Prema nekim izvorima potječu iz okolice Sinja (Turjaka, Dobranja), a rijetko su i Srbi (okolica Knina). Razmjerno najviše Budimira u proteklih sto godina rođeno je u hercegovačkoj općini Posušje, gdje se svaki trideseti stanovnik prezivao Budimir. U Hrvatskoj danas živi oko tri tisuće Budimira u više od osamsto domaćinstava (127. prezime prema brojnosti). Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno tisuću, pa se njihov broj do danas udvostručio. 

8. Brstilo (vidi pod Ćosić) - Ćosići Pavići i Grgići i Čolić



Brstile su doselile na Kupres pod oba njihova prezimena : starim Brstilo i novima Grgić, Pavić, Čolić dok se kasnije javlja i četvrto prezime Ćosić. Time bi bila oslabljena paušalna tvrdnja da se stara obiteljska prezimena lako i bezrazložno mijenjaju. Brstile ih nose barem 330.god. , staro, a novo barem 260.god. a možda i više) 

9. Ćosić (40)



Po tradiciji koju je zabilježio Krunoslav Draganić, Ćosići su dio starog roda Brstilo. Brstile su po istoj tradiciji došli iz Vrlike, pa se na Kupresu podijelili na Ćosiće, Paviće i Grgiće. Biskupski popis katolika 1768. godine bilježi Antu Brstilića u Zloselima, a u maticama stare župe Skoplje, 1755. se spominje Grga Brstilić kao svjedok na jednom vjenčanju u Osmanlijama. Ovo navodi Draganovića na zaključak da je ovaj Grga u stvari identičan s osobom koja se u Odžaku spominje na popisu 1743. godine samo kao Grga, bez prezimena. To bi značilo da su Brstile doselili na Kupres u ranom XVIII stoljeću. Predaja o porijeklu iz Vrlike je vjerojatno iskrivljena, jer tamo nema Brstila na popisu katolika Splitske nadbiskupije 1725. godine. Brstile su u stvari starinom iz sela Medovdolac kod Imotskog. Vjeko Vrčić navodi da se prvi put spominju 1686. u Kučićima kod Omiša kao izbjeglice iz Imotske Krajine. Nakon oslobođenja Imotske Krajine od Turaka 1717., vraćaju se u Medovdolac. Mletački zemljišnik 1726. godine pokazuje da je harambaša Mijo Brstilović s 12 članova obitelji dobio određenu količinu zemlje u tom selu. 

10. Dumančić (113)



Dumančići su najbrojniji rod na Kupresu! 


Po tradiciji koju je zabilježio Krunoslav Draganović, Dumančići su na Kupres došli su početkom XIX stoljeća iz Rakitna kod Posušja. U Rakitnom ih bilježe biskupski popisi katolika 1743. i 1768. godine. Porijeklom su iz Podgore kod Makarske, gdje su jedan od najstarijih rodova. Marijan Stojković bilježi da se najstarija mahala u selu zove po njima, kao i da je prvi spomen roda 1641. godine, kada je Jure Domančić kum na nekom vjenčanju. 

11. Galić (11)



Galića u Zloselima je samo jedna obitelj (tzv. Bralini) a ostali Galići (Stražbenica - Ivana Galića i Zlosela-Drage Galića) su nastali od Lozića! 

Po tradiciji koju je zabilježio Krunoslav Draganović, Galići su se ranije prezivali Lozić i doselili su iz okolice Vrlike. Prezime Lozić su imali još do početka XX stoljeća, kada ga zamjenjuje Galić. Galića nema u samoj Vrlici, ali ih ima u okolnim selima što potvrđuje ovu tradiciju. Pošto se i oni prezivaju Galić a ne Lozić, Galići su iz Vrlike morali doći nakon što se pojavilo Galić kao drugo prezime, ali prije no što je Lozić potpuno nestalo. Jedna obitelj Galića - Lozića preselila u Bugojno a nekoliko u Osijek i Slavoniju a Galići iz Stražbenice na Suho Polje. 
Danas (2013.) Galići žive u Zloselima a Galići-Lozići u Zloselima, Suhom Polju (Preselili iz Stražbenice), Kupresu i u Hrvatskoj oko Osijeka. 
U oba izdanja knjige "Sa kupreške visoravni" nigdje nema da su u Zloselima dva roda Galića. Oni "čisto" Galići i oni od Lozića. 

12. Grbeša (6)

Grbeše su u zaseoku "Barevo" 
Doselili su iz Rastičeva u XX stoljeću. Borivoje Milojević je zabilježio tradiciju da su Grbeše u Rastičevo došli u prvoj polovici XIX stoljeća iz sela Vinice kod Imotskog. Tu se radi o grešci, jer Vinica se nalazi kod Tomislavgrada, dok kod Imotskog postoji selo Vinjani. Ni u jednom ni u drugom nema Grbeša, niti postoje izvori koji bi pokazali da ih je u zadnjih 250 godina bilo. Ovdje se vjerojatno radi o Grubišićima, kojih je nekad bilo u Vinjanima ali su izumrli ili i iselili u XIX stoljeću. Prezime Grubešić ili Grubeša je vjerojatno postalo Grbeša nakon dolaska na Kupres. Sami Grbišići su čini se porijeklom s Lištice, odakle su krajem XVII stoljeća izbjegli u Sinjsku a kasnije i u Imotsku Krajinu. Prvi spomen prezimena Grbešić je 1690. godine, kad se spominju u okolici Sinja kao izbjeglice iz Hercegovine. 

13. Grčić

Obitelj Nikole Grčić (Garcich) sa 11 članova u Zloselima 1768. Nije poznato odakle su doselili i gdje su odselili. 

14. Grgić (81)

Po tradiciji koju je zabilježio Krunoslav Draganić, Grgići su dio starog roda Brstilo. Brstile su po istoj tradiciji došli iz Vrlike, pa se na Kupresu podijelili na Ćosiće, Paviće i Grgiće. Biskupski popis katolika 1768. godine bilježi Antu Brstilića u Zloselima, a u maticama stare župe Skoplje, 1755. se spominje Grga Brstilić kao svjedok na jednom vjenčanju u Osmanlijama. Ovo navodi Draganovića na zaključak da je ovaj Grga u stvari identičan s osobom koja se u Odžaku spominje na popisu 1743. godine samo kao Grga, bez prezimena. To bi značilo da su Brstile doselili na Kupres u ranom XVIII stoljeću. Predaja o porijeklu iz Vrlike je vjerojatno iskrivljena, jer tamo nema Brstila na popisu katolika Splitske nadbiskupije 1725. godine. Brstile su u stvari starinom iz sela Medovdolac kod Imotskog. Vjeko Vrčić navodi da se prvi put spominju 1686. u Kučićima kod Omiša kao izbjeglice iz Imotske Krajine. Nakon oslobođenja Imotske Krajine od Turaka 1717., vraćaju se u Medovdolac. Mletački zemljišnik 1726. godine pokazuje da je harambaša Mijo Brstilović s 12 članova obitelji dobio određenu količinu zemlje u tom selu. 

15. Ivić (35)

Po tradiciji koju je zabilježio Krunoslav Draganović, došli su krajem XVIII stoljeća iz Mandinog Sela kod Tomislavgrada. On njihov dolazak povezuje s činjenicom da je 1774. godine fra Jozo Ivić postao kupreški kapelan. Pošto se u maticama Ivići pojavljuju ubrzo nakon toga, Draganović smatra da je fra Jozo doveo neke od svojih rođaka na Kupres. Borivoje Milojević navodi da su duvanjski Ivići starinom iz Vranjica kod Splita. Ante Ivanković se u svojoj knjizi o duvanjskim rodovima ne slaže s tim, ali ne navodi argumente protiv te tradicije. U svakom slučaju, ako su Ivići došli iz Vranjica, to se moralo dogoditi prije 1735., kada u Mandinom Selu makarski biskup Blaškovića odsjeda u kući jednog od Ivića. Ivići su u srodstvu s Markovićima u Mandinom Selu, i nekad su vjerojatno bili jedan rod. Također, poznato je da su od plemana Ivić nastali Šarci i Šumanovići u Mandinu Selu. Jedno vrijeme su dosili dvojno prezime a kasnije se Ivić gubi i postaju nova prezimena. Zato se na biskupskom popisu 1743. Ivići u Mandinom Selu pojavljuju pod prezimenom Marković, dok 1768. opet imaju svoje prezime Ivić. Ivića danas nema u Vranjicu, ali mletački katastar tog sela 1675. godine pokazuje da ih je bilo. Te godine je zabilježeno da je neki Božo Ivić bio vlasnik komada zemlje istočno od župne crkve. Ovaj podatak ukazuje da bi tradicija Ivića o porijeklu iz Vranjica mogla biti istinita. Pojedini izvori navode kako su Ivići izvorno iz Miljevaca.

16. Klepić (6)

Po tradiciji koju je zabilježio Krunoslav Draganović, Klepići su u Zlosela doselili "davno" iz Dalmacije. Po svemu sudeći, doselili su iz Vrlike. Ovaj rod se danas u Vrlici preziva Klepo, ali ih popis katolika župe Vrlika iz 1725. godine bilježi kao Klepiće. 

17. Kožica

Pretežito hrvatsko prezime Kožica vuče podrijetlo iz Zapadne Bosne. 
Danas žive u Šujici (dvije obitelji)! U Šujicu doselili iz Zlosela. 
Više podataka nemamo ali u knjizi "Duvanjska prezimena" Ante Ivankovića str. 231 stoji i slijedeće: 
"Fra Miroslav Džaja u knjizi "Sa kupreške visoravni" na str. 58 među današnjim prezimenima u Zloselima spominje i prezime Kožica. Veoma je čudno da o ovome rodu ne kaže više ni rječi. Čudno je da ni Džaja ni Draganović nemaju nikakvih podataka o Kožicama!?" 

18. Lovrić (7)

Po tradiciji koju je zabilježio Krunoslav Draganović, Lovrići su doselili iz okolice Sinja. Draganović smatra da su došli preko Duvanjskog polja, gdje su se nekih od njih zadržali. On ovo zasniva na činjenici da se u župi Duvno Lovrići pojavljuju i 1743. i 1768. godine na biskupskim popisima katolika. Nije jasno od kojih bi Lovrića oko Sinja mogli biti kupreški Lovrići, pošto postoje dva nepovezana roda s ovim prezimenom. Jedni su živjeli u samom gradu i bili porijeklom s Duvanjskog polja, a drugi u Hrvacama i bili porijeklom iz Mostarskog Blata. Prema J.A. Soldi, i jedni i drugi su izbjegli iz Hercegovine oko 1697. godine. 

19. Livančić

O Livančićima iz Zlosela se nigdje ne piše u kupreškim izvorima, knjigama. Godine 2011. prilikom jednog vjenčanja na Suhom Polju, jedan stariji Livančić iz Viteza spominje obitelj Livančića i "lik sa novčanice od 5000 kuna iz NDH. Kako navodi, riječ je o Zori Livančić (Zora Principova) kćeri Ile Livančića, kovača iz Zlosela. 

U Zloselima su Livančići stara kovačka obitelj koji su u selu imali kovačnicu. 
Dosta podataka o Livančićima je rekao Ivan Galić iz Stražbenice gdje navodi podatke i anegdote: 
"Livančići su živili u Zloselima do 2. svje. rata. Bili su čuveni kovači. Spominje se Ile Livančić i žena mu Kata koja je nosila dimlije. Ile Livančić je imao nadimak Princip pa su se i njegove kovanice (kose) zvale "Principuše". Ile i sin mu Nikola su kovali a Kata je kalila jer je najbolje znala koji je kal najbolji." 
Njihov nakovanj se i danas navodno nalazi u Zloselima kod Nikole Žulja - Nine (Čolkanov)



Livančići su Hrvati, najvećim dijelom iz Srednje Bosne. Razmjerno najviše Livančića u proteklih sto godina rođeno je u srednje-bosanskoj općini Vitez, gdje se svaki sedamdeseti stanovnik prezivao Livančić. U Hrvatskoj danas živi oko sto Livančića u oko četrdeset domaćinstava. Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno dvadeset, pa se njihov broj od do danas gotovo upeterostručio. 

Migracije 

Najveća migracija Livančića u prošlom stoljeću zabilježena je iz Viteza (BiH) u Split. 


20. Lozić (vidi i Galići)

1737. godine u Zloselima jedina katolička kuća Lozića sa 22 člana. 
Jedna obitelj u Zloselima i 5 u Mrđebarama. Iselilo 8 njihovih obitelji iz Mrđebara (5 u kraj Osijek - Đakovo i 3 u Brčko). 
- Lozići su također današnji Galići, 5 obitelji u Zloselima i 2 u Stražbenici. – (potomci Ivana- Čolana u Zloselima a potomci Pave u Stražbenici 
Lozići su najstarija hrvatska obitelj u Zloselima i jedna od najstarijih na Kupresu uopće. Spominju je biskupski popisi 1741. (Božo Lozić, zadruga s 25 članova) i 1768. (Tomo, 12 čeljadi i Ilija, 19 čeljadi). U prvom popisu Lozići su prividno u skupini Botun - Otinovci - Odžak, a stvarno u Zloselima, koja su brojala tek jednu kuću, i to Lozića, pa se onda kao posebno selo i ne vode. Međutim, nalazimo je tamo već u kanonskom pohodu biskupa Delivića god. 1736.3), a i ranije, jer je tamo rođen fra Petar Lozić god. 1725. Za njegova starijeg rođaka fra Pavla, koji je kupreški dušobrižnik u vrijeme Delivićeva pohoda, nismo sigurni da se on na Kupresu i rodio". Inače je rod kupreških Lozića dao franjevaca, od kojih 4 još u XVIII. vijeku. Bila je to tada najuglednija katolička kuća ovog kraja, što se i iz starih matica lako razabire. Ona se u maticama između 1745. i 1756. spominje dvadesetak puta. Iz njih doznajemo za slijeće ženidbene parove u zadruzi Lozića: Božo i Cvita r. Jurić, MK 7.5.1745.; Tomo i Ružica r. Raštegorac, MK 25. 5. 1745.; Ivan i Ivanica N., MK 16. 5. 1753.: i Lucija r. Krištić, MK 25. 3. 1755.; Ivan i Lucija r. Babić, MK 21. 2. 1755.:Jure i Klara r. Mršić 5. 1. 1756.; Frano Lozić i N. N., MV 11. 11. 1753. 

Milojević donosi za Loziće u Zloselima" da su iz Dalmacije, najstariji doseljenici u selu. Lozići u Mrđebarama došli su iz Zlosela, a i oni su starinom „iz Kavura« (iz Dalmacije). Pradjed »Topo« rođen u Primorju, bio je »zločest« pa je pobjegao najprije u Posušje i odatle na Kupres. Tu je u svađi kosom skinuo „čalmu« s glave Bećir-begu i bude zatvoren u gradskoj kuli Kupresa. Pobjegne iz nje, ali ga beg pronađe i napadne, a on ga ubije vilama. Bježi, obitelj mu prelazi u Malovan i dalje u Osmanlije, pa u Zlosela i konačno Mrđebare oko 1873.

Ne znamo šta ima istine u ovoj priči. Svakako kronologija događaja je prekratka. Ne znamo iz dokumenata ni za kakvog Topu osim Vida Topu u Odžaku 1741. (v. Dragićevićev popis), od kojeg su potekli kasniji Topići, a ne Lozići. Topići il »Tope« su doseljenici iz Rakitna u Hercegovini. 

Jedan član plemena Lozića, fra Grgo (1810 - 1878), sabrao je vrijednih podataka o kupreškim naseljima u svom rukopisnom djelcu »Adnotationes variae«, a ponešto, u još manjem, i o Glamoču. Nije se odlikovao velikom naobrazbom ni kritičnošću, ali je marljivo skupljao i bilježio pučke predaje, koje su znatnim dijelom do danas pale u zaborav. e primamo priču o njegovoj obitelji »prije 800 god.«, kad su se navodno zvali Mrkonjići, prihvaćamo ono, za što se on živo zanimao i mogao sigurno ustanoviti kao događaje novijeg vremena. Tako on piše, da su stanovnici Zlosela pretežno doseljenici iz Hercegovine. Njegova obitelj (po našim dokumentima nastarija u selu) doselila je iz Vinice u Hercegovini, odakle su prešli u livanjski kraj i onda dalje na Kupres. Stavljamo pod znak pitanja da je to bilo »prije 30 godina« radi ubijstva trojice begova, ali ne i samo podrijetlo iz Vinice. Obitelj Lozića nije bila po dokumentima, ni brojna ni mnogo raširena u raznim krajevima BiH kao neke druge, ali ju u Vinici, na granici stare Hercegovine i Dalmacije, nalazimo u oba biskupska popisa: god. 1741. četiri obiteljii sa 39 članova i god. 1768. istotoliko obitelji ali već s 57 članova. 

O fra Grgi Lozić - Galić je održan simpozij u Sarajevu između 1980 i 1986 (izvor: župnik na Suhom Polju u Kupresu fra Ante Antunović na župi od 1980-1986). Godine 2011. na Suhom Polju održan je simpozij o Fra Grgi i fra Filipu Kuniću. Iste godine su im podignuti spomenici u Zloselima na Križu i u Gredinama. 

Iz plemena Lozić poteklo je ne mali broj svećenika franjevaca: 

· LOZiC fra GRGO. R. 7. 9. 1810. (Mato ?) u Zloselim. Ob. 3. 4.1827. Nakon studija u Mađarskoj primicirao 1830. i stavljen za kapelana fra Franji Sitniću u Kotor-Varoš4), kod koga je učio turski jezik. Tu je bio poslije i župnikom (1851-1854), zatim u Ljubunčiću, Vidošima, Sasini. Pred okupaciju, bojeći se turske osvete, pobjegao je u Split; u samostanu na Dobrom t 20. 3. 1878. od srčane kapi". 

Narodna je čitaonica u Splitu, kao izbjeglici od turskog zuluma, o svom trošku priredila sjajan sprovod kojem je prisustvovalo svećenstvo i velik broj naroda. Fra Grgo. u svom djelu Adnotationes variae pregoni u opisu prošlosti svoje rodne obitelji: veli da se pred 800 god. (!) zvali Mrkonjići; iz Vinice su u Hercegovini pobjegli u okolicu Livna, jer da su ubili trojicu begova; odatle pred 300 godina (!) došli u Zlosela. 

· LOZJC fra PAVO 1. iz Zlosela. Spominje ga izvještaj bis Delivića iz god. 1737. Bio gvardijan u Fojnici 1743.-1745. U Duvnu ga je 1;­tužio katolik Hrnjak, da je svoju bratićnu prebacio u Dalmaciju, jer ju je tužitelja silom odveo, a ona mu uspjela uteći. Otac je djevojčin globljen za 70 groša, a fra Pavo za 300. t u Fojnici - 2. 1765.2) 

· LOZJC fra PAVO II. Također iz Zlosela, t u Budimu kao »aggrega et cooperator« 16. 5. 1789. . 

· LOZJC fra PAVO III. Rođen oko 1760. (Jakov), ob. u Fojnici 25. - 1776., tamo i t 13. 5. 1812. umno poremećen (»a pluribus annis mente motus ekrologij Provincije, Sarajevo). 

· LOZJC fra PETAR. R. uZloselim 1'725. (Pavo), ob. 2. 2. 1747.. kao skopaljski kapelan i exdefinitor na Kupresu 7. 5. 1789.3) Ukopan u To . groblje u Botunu. 

· LOZJC fra NIKOLA. R. 1800. u Zloselirn (Ivo). Ob. u Fojnici 20. - 1818. i iste godine + kao novak. 

Današnji Galići su se u vremenu fra Grge zvali Lozić-Galić ili Lozo-Gale. Danas se te obitelji svi zovu Galić a današnji Lozići iz Mrđebara i Zlosela nisu iz ovoga plemena. 

Galići koji su do 1992 živjeli u Stražbenici, sada žive na Suhom Polju (kod spomenika poginulima u Domovinskom ratu) Ivan Galić i njegovi sinovi Ilija i Ante. Ljuban je u Odžaku (gornji Kupres) Bože i Stipe su u gradu (Kupresu). 


Lozić Kata, djevica i mučenica (+1816.)

Turci su uhavtili poštenu djevojku Katu, rasjekli je na komade i bacili u jezero podno planine Grguljače. Spomendan: 30. lipnja




Spomenik blaženici djevojci mučenici Kati Lozić +1816
Spomen ploču podigao Ivan Galić (Lozić) iz Stražbenice

21. Mašić (5)



Po tradiciji koju je zabilježio Krunoslav Draganović, Mašići su došli iz okolice Imotskog sredinom XIX stoljeća. Smjestili su se u Blagaj, odakle je jedan od njih oko 1950. došao u Zlosela na ženinstvo. Kod Imotskog ovog prezimena nema, pa je vjerojatnije da su došli s Duvanjskog polja, gdje živi veći rod Mašića. Porijeklo Mašića je zamršeno. Robert Jolić je u maticama našao da su starija prezimena roda Kovač i Maršić ili Mršić. Kovači se u Kongori spominju na biskupskom popisu katolika 1743. godine. Vjerojatno su kasnije dobili prezime Maršić, što je onda iz nekog razloga skraćeno u Mašić. 

22. Mihaljević (124)



Najveći su rod u selu i 1991. su činili nešto manje od petine njegovog ukupnog pučanstva. Po tradiciji koju je zabilježio Krunoslav Draganović, došli su iz Golinjeva kod Livna. U tom selu biskupski popis katolika 1743. bilježi dva domaćinstva Mihaljevića. Draganović kaže da su krajem XVIII stoljeća odselili prvo u Čipuljić kod Bugojna, a onda početkom XIX stoljeća došli iz tog mjesta na Kupres. Najraniji spomen Mihaljevića je 1723. u Mišima kod Livna, kada u kući nekog Mihaljevića odsjeda biskup koji je bio u posjeti livanjskoj župi. 

23. Pavić (60)



Po tradiciji koju je zabilježio Krunoslav Draganović, Pavići su dio starog roda Brstilo. Brstile su po istoj tradiciji došli iz Vrlike, pa se na Kupresu podijelili na Ćosiće, Paviće i Grgiće. Biskupski popis katolika 1768. godine bilježi Antu Brstilića u Zloselima, a u maticama stare župe Skoplje, 1755. se spominje Grga Brstilić kao svjedok na jednom vjenčanju u Osmanlijama. Ovo navodi Draganovića na zaključak da je ovaj Grga u stvari identičan s osobom koja se u Odžaku spominje na popisu 1743. godine samo kao Grga, bez prezimena. To bi značilo da su Brstile doselili na Kupres u ranom XVIII stoljeću. Predaja o porijeklu iz Vrlike je vjerojatno iskrivljena, jer tamo nema Brstila na popisu katolika Splitske nadbiskupije 1725. godine. Brstile su u stvari starinom iz sela Medovdolac kod Imotskog. Vjeko Vrčić navodi da se prvi put spominju 1686. u Kučićima kod Omiša kao izbjeglice iz Imotske Krajine. Nakon oslobođenja Imotske Krajine od Turaka 1717., vraćaju se u Medovdolac. Mletački zemljišnik 1726. godine pokazuje da je harambaša Mijo Brstilović s 12 članova obitelji dobio određenu količinu zemlje u tom selu. 

24. Raštegorac (25)


Prema Krunoslavu Draganoviću, doselili su iz Gornjeg Malovana početkom XIX stoljeća. Jedini su katolički rod u tom selu, i po tradiciji su najstariji rod u selu uopće. Ovu tradiciju potvrđuje biskupski popis katolika 1743. koji već tad bilježi Raštegorce u Malovanu, i to čak 52 osobe s tim imenom. Po prezimenu je očito da su neko vrijeme morali živjeti u Raškoj Gori kod Mostara pošto nose ime tog sela. Borivoje Milojević navodi tradiciju da su nekad davno živjeli oko Vrlike. Ova tradicija nije nespojiva s prezimenom. Moguće je da su Raštegorci iz okolice Vrlike došli prvo u Rašku Goru pa onda na Kupres. Jedna grana roda Raštegoraca još od XVIII stoljeća nosi prezime Žulj, i moguće je da je Žulj ili Žuljević bilo izvorno prezime Raštegoraca. Žuljevića ima dosta u Cetinskoj Krajini, gdje se nalazi i Vrlika. Prema dokumentima koje je objavio Josip Soldo, tamo su došli iz Poljica kod Omiša 1687. godine. 

25. Smoljo (5)



Po tradiciji koju je zabilježio Krunoslav Draganović, staro prezime ovog roda je Ćormarković. Spadaju među najstarije katoličke rodove na Kupresu. Bilježi ih već biskupski popis katolika 1743. godine, kad je u Osmanlijama zapisano domaćinstvo Marka Ćormarkovića. Prezime Smoljo se pojavljuje već 1756 godine kad se u matičnim knjigama bilježi vjenčanje Marka Smoljića. Zanimljivo je da je kum Stipan Ćormarković, koji je očito neki rođak ovog Marka. Borivoje Milojević bilježi tradiciju da su Ćormarkovići došli sredinom XIX stoljeća iz Dalmacije. Prvi dio tradicije ne može biti istina, pošto se još 200 godina ranije spominju u popisima i maticama. U Dalmaciji nema Ćormarkovića, ali u Kosinju kod Otočca u Lici postoji pravoslavni rod Ćormarkovića. Vjerojatno se radi samo o sličnom prezimenu. 
U Zlosela su doselili iz Olova! 

26. Sučić (10)


Po tradiciji koju je zabilježio Krunoslav Draganović, Sučići u Zloselu su porijeklom od Pave Sučića koji je došao prije 1878. godine iz Sturbe kod Livna. On je došao kao sluga kod fratara i kasnije ostao na Kupresu. Sučići su možda i najstariji livanjski rod. Vjekoslav Klajić donosi tekst jedne isprave bosanskog kralja Ostoje iz 1400. godine kojom on poklanja vojvodi Hrvoju Vukčiću neke zemlje oko Livna. Kao jedan od svjedoka te isprave naveden je i Juraj Sučić iz Orguza. Ovo potvrđuju i tradicije nekih od Sučića na Livanjskom polju, koji tvrde da su davno živjeli u Orguzu. Nakon pada Bosne, Sučići se u Poljicama kod Omiša javljaju počevši od 1599. godine. Ovo objašnjava zašto Sučići u Ljubunčiću tvrde da su iz Zadvarja u Poljici. Sučića ima i dosta i oko Sinja. Očito je da su nakon pada Bosne, Sučići prešli u Poljicu, odakle su u XVII stoljeću došli u Sinjsku Krajinu, a onda i natrag na Livanjsko polje. To objašnjava višestruke predaje kod Sučića u raznim livanjskim selima, jer nisu svi došli u istom migracijskom valu. To isto objašnjava i činjenicu da se Sučići spominju u Orguzu čak 1400. godine, a opet danas imaju tradiciju da su doseljenici. 

27. Svalina (19)

Po tradiciji koju je zabilježio Krunoslav Draganović, Svaline su doselili iz Dicma u Dalmaciji. To se zbilo sredinom XVIII stoljeća, jer matice tadašnje župe Skoplje bilježe 1755. godine krštenje Anice Svaline čiji su roditelji iz Osmanlija. U Osmanlijama ih nalazi i biskupski popis katolika 1768. godine. Svaline oko Dicma ima najviše u selu Čaporice. U tom selu ih bilježi popis katolika Splitske nadbiskupije 1725. godine. Borivoje Milojević je 1920.-ih godina zabilježio tradiciju da su Svaline u Čaporice došli krajem XVII stoljeća iz Hercegovine. To bi odgovaralo vremenu oslobođenja tog kraja od Turaka i ponovnom naseljavanju izbjeglicama iz Hercegovine. 

28. Tokić (11)

Tokići su u Zlosela došli oko 1850. iz Rastičeva. Geograf Borivoje Milojević je zabilježio da su Tokići u Rastičevo došli oko 1760. godine. To potvrđuje i činjenica da se već 1768. ih u selu bilježi biskupski popis katolika. Došli su iz Rakitna, gdje ih i danas ima u većem broju. U Rakitnom su zabilježeni na oba biskupska popisa katolika, 1743. i 1768. godine. Vlajko Palavestra je kod tamošnjih Tokića zabilježio tradiciju da su davni doseljenici s Brotnja. Ovu tradiciju nije moguće dokazati, jer Tokića u župi Brotnjo nema ni na popisu 1743. ni 1768. godine. Današnji Tokići u Čitluki i okolici su došli s Rakitna oko 1815. godine, što je suprotan pravac migracije od tradicije rakitskih Tokića. 

29. Vrgoč (13)

Po tradiciji koju je zabilježio Krunoslav Draganović, doselili su pred kraj turske vlasti iz Dalmacije. Došli su iz Strizirepa kod Sinja, gdje živi veliki rod Vrgoča. Tamo su zabilježeni i na popisu katolika Splitske nadbiskupije 1725. godine, ali za razliku od većine stanovništva tog kraja nisu izbjeglice iz Bosne. Prema mletačkim dokumentima koje je objavio Josip Soldo, došli su iz sela Donji Dolac u predjelu Poljica kod Omiša. U Poljici se Vrgoči spominju još 1613. godine. 

30. Žulj (47) i Žulj-Raštegorac (12)

Žulji su samo ogranak Raštegoraca, koji su prema Krunoslavu Draganoviću doselili iz Gornjeg Malovana početkom XIX stoljeća. Jedini su katolički rod u tom selu, i po tradiciji su najstariji rod u selu uopće. Ovu tradiciju potvrđuje biskupski popis katolika 1743. koji već tad bilježi Raštegorce u Malovanu, i to čak 52 osobe s tim imenom. Po prezimenu je očito da su neko vrijeme morali živjeti u Raškoj Gori kod Mostara pošto nose ime tog sela. Borivoje Milojević navodi tradiciju da su nekad davno živjeli oko Vrlike. Ova tradicija nije nespojiva s prezimenom. Moguće je da su Raštegorci iz okolice Vrlike došli prvo u Rašku Goru pa onda na Kupres. Jedna grana roda Raštegoraca još od XVIII stoljeća nosi prezime Žulj, i moguće je da je Žulj ili Žuljević bilo izvorno prezime Raštegoraca. Žuljevića ima dosta u Cetinskoj Krajini, gdje se nalazi i Vrlika. Prema dokumentima koje je objavio Josip Soldo, tamo su došli iz Poljica kod Omiša 1687. godine. 

31. Romić

Starinom su iz Duvna a starinom su nastali od plemena Vukadin. Doselili su prvo u Bili Potok između 1756. i 1762. kada je u obrani svoje nevinosti krvnički ubijena Iva Romić, djevojka mučenica kojoj i danas nakon više od dva stoljeća narod hodočasti na grob i čuva uspomenu na nju. Turci su je sasjekli i krvnički unakazili.  Spomendan joj je 15. kolovoza - Velika Gospa.

Grob/kapela Ive Romić, mučenice iznad Ratkovina
Spomen dan: 15. kolovoza



Kao čobanica u obrani svoje djevojačke časti i poštenja hrabro je poginula. I danas hodočasnici dolaze na njezin grob.


Romići  iz Rakitna (danas dio hercegovačke općine Posušje) sačuvali su predaju o nastanku svog prezimena. Priča se da im je za turske vlade doselio "četvrti did" iz Seonice i Mrkodola (sela na Duvanjskom polju) hrom u jednu nogu, a imao je tri sina. Kad je ženio najmlađeg sina, beg iz Duvna zatraži da prenoći prvu noć s nevjestom ali ga Romići ubiju i pobjegnu u Rakitno, donoseći nadimak Romići, kojeg su dobili po hromom ocu.
U Zlosela su doselili iz Stražbenice nakon rata. Obitelj Romić se bavi poljoprivredom, uzgojem ovaca i krava na svojoj farmi. 
Iz ove obitelji je trenutačni načelnik općine Kupres i predsjednik HDZ-a OO Kupres  dr.vet.med. Perica Romić a dr. Boško Romić je poznati kirurg u Zagrebu




IZVORI: 



1. Džaja, Miroslav, and Draganović Krunoslav. Sa Kupreške visoravni. Slavonski Brod: Grafičko poduzeće "Plamen", 1970. 
2. Džaja, Miroslav, and Draganović Krunoslav. Sa Kupreške visoravni, II izdanje, Baško Polje-Zagreb, 1994. 
3. Ivanišević, Milan. "Nadbiskupski pohodi župama Vranjicu, Mravincima i Kučinama do godine 1764.." Tusculum. 3.1 (2010) 
4. Ivanković, Ante. Duvanjska prezimena. Tomislavgrad: Naša ognjišta, 2001. 
5. Jolić, Robert. Život i smrt u Duvnu. Tomislavgrad: Naša ognjišta, 2005. 
6. Klaić, Vjekoslav. "Građa za topografiju i historiju Hlivanjske županije i grada Hlivna." Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva. XV. (1928) 
7. Leksik prezimena Socijalističke republike Hrvatske. Zagreb: Matica Hrvatska, 1976. 
8. Milojević, Borivoje Ž. "Kupreško, Vukovsko, Ravno i Glamočko Polje." Naselja i poreklo stanovništva. 13. (1923) 
9. Milojević, Borivoje Ž. "O privredi i naseljima u dolinama Cetina i Krke." Glasnik Geografskog društva. 1925. 
10. Nosić, Milan, and Magdalena Vidinić. Bosansko-hercegovačka hrvatska prezimena I. Rijeka: HFD, 1999. 
11. Nosić, Milan, and Magdalena Vidinić. Bosansko-hercegovačka hrvatska prezimena II. Rijeka: HFD, 2000. 
12. Palavestra, Vlajko. "Porijeklo stanovništva Rakitna." Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu - Etnologija. 39. (1984) 
13. Soldo, Josip A. Sinjska Krajina U 17. I 18. Stoljeću. Sinj: Ogranak Matice hrvatske u Sinju, 1995. 
14. Stojković, Marijan. "Podgora u XVII stoljeću." Zbornik za narodni život južnih Slavena. 29. (1933) 
15. Zelić-Bučan, Benedikta. "Popis pučanstva Splitske nadbiskupije 1725. godine." Izdanja Historijskog arhiva u Splitu. VI. (1967) 
16. Vrčić, fra Vjeko. Plemena Imotske Krajine. 3. Imotski: Osobna naklada, 2010. 
17. Kupreška prezimena sa web stranice: http://www.petar-zulj.iz.hr/ 

Nema komentara:

Objavi komentar

Samo kupreške vijesti - Web stranica sela Zlosela u općini Kupres, Dobrodošli WWW.ZLOSELA.COM! Kupreški edukativno-informativni web portal!