* Dobrodošli na www.zlosela.com

petak, 8. travnja 2016.

(PRENOSIMO) UZ 23. OBLJETNICU: Olovni dani na Kupreškoj visoravni


Olovni dani na Kupreškoj visoravni

Tekst: Joško Čelan, TRN, br. 89., 11. travnja 1995.

Ne znam kako je glavni urednik TRN-a došao na ideju da bi bilo zgodno prisjetit se onih mukotrpnih dana kada smo izgubili onu prvu (valja naglasiti, ovodobnu) bitku za Kupres – vjerojatno je presudilo to što se ovih dana navršava njena treća obljetnica. Odluci da se prihvatim posla svakako je pridonijela i činjenica da je to tada bilo tek –prvo poluvrijeme- a da smo drugo dobili, i to na veličanstven način, kao i čvrsta vjera da -doigravanja- neće biti: Kupres je oduvijek bio i dovijeka će biti hrvatski.


No, bilo je pri tome i stanovitih sitnih nelagoda – naime, poznat je običaj naših neprijatelja da uzvisuju’ svoje poraze, u čemu nikako ne bih želio da sam im sličan. A onda – kopka me u krajičku mozga – koliko uopće imamo prava prisjećati se ratnih zbivanja, dok posao još nije do kraja obavljen, s jedne strane, i ne stvaramo li tako nekakav sindrom novinarskog ratnog veteranstva, usprkos mome dubokome uvjerenju da svi novinarski dani provedeni na bojišnici ne vrijede koliko jedan ratnikov s druge strane.

Ali, eto, konačno sam ipak pristao na prisjećanje – iako su ovo neke činjenice, već nakon ove tri kratke godine, postale nesigurne, one ključne slike ostale su jasne, kao da su se zbile jučer: tih nekoliko dana koje sam proveo u dnu Kupreškog polja spadaju među najdojmljivije uspomene koje sam – tada u svojstvu ratnog reportera „Večernjeg lista“ – proživio izvješćujući o ratnim zbivanjima u Dalmaciji i Herceg-Bosni od ljeta 1991. do ljeta 1992. godine. A sigurno neću pretjerati ako kažem da su to bili i neki od najstrašnijih dana u mome životu.

Valja na početku ponoviti – to s nepouzdanošću sjećanja već nakon tri godine postaje ozbiljna stvar: sjećam se da se u trenutku dok smo gledali kako se četnici iskrcavaju u Osmanlijama, negdje u blizini pojavio autobus s borcima – netko je, čini se, rekao „to su Vukovarci“, a ja sam kasnije, mislim u „Večernjaku“, pročitao pripovijetku Matka Marušića o jednom Splićaninu i jednom Vukovarcu koji su zajedno oko Kupresa lovili četničke tenkove, koja me se dojmila i nakon toga više nisam znao precizno što je stvarnost, a što fikcija. Srećom, ostala je reportaža u „Večernjaku“ od 9. travnja 1992. godine pod naslovom „Krajolik oslikan oslovom“ u kojoj ima i svježe zabilježenih činjenica i imena stvarnih ljudi, koji sve to mogu, onako po novinarski, „prizemljiti“.

Zapah ratišta

Na kupreško bojište došao sam u redakcijskom automobilu s kolegom Josipom Bistrovićem,

vrsnim fotoreporterom, mirnim, ali odlučnim čovjekom, vrlo savjesnim kad je posao u pitanju. Prvi okus kupreškog ratišta stekli smo odmah iza Tomislavgrada, kad smo začuli neprekidnu tutnjavu topova. Čovjek dode u iskušenje da se upita: je li gori rat čak I kad ga

se samo tako zamišlja na osnovu tih njegovih zvučnih ili sličnih drugih -otisaka- ili kad se s njime neposredno suoči na prvoj crti. Gora je, naravno, prva crta – ona je zapravo neusporediva s bilo čime u ljudskom iskustvu – all le rat opaka zvijer i dok se samo tako oglašuje iz daleka.

Zapah kupreškog ratišta u pravom smislu osjetili smo u stožeru u Šuici, gdje nas je zapovjednik, mislim da je bio Glasnović. jedva i zamijetio. Nismo mu ni zamjerili, jer mu se iz očiju moglo pročitati da iza sebe ima četiri dana ratnog napora i nespavanja. Nismo se mogli oteti osjećaju tjeskobe – iz stožerne prostorije nejasno su dopirale zapovijedi, borci su ulazili, odspavali par sati a onda se opet vratili na bojište: novinari su tu, osjetio sam kao nikad do tada, bili sasma suvišni.

Sa stanovitim teškoćama uspjeli smo proći vrlo savjesnog vojnika na kontrolnoj točki ispod Donjeg Malovana – odatle je već počinjalo područje gdje je trebalo pažljivo promatrati sve što se giba u krajoliku, sivom i sumornom od atmosferskih prilika – I rata. Na izlasku iz Malovana – poetski nastrojeni putnik namjernik bi rekao: „puca pogled- (na razgaljujuće prostranstvo Kupreškog polja). Ah, sada je tu bila druga vrsta pucnjave – topovske i uglavnom tenkovske.

Visoravan je veličanstvena, kao i nekad kad smo tu prolazili kao putnici ili vikendaši, ali je sada obojena teškim ratnim tonovima – prava ratna panorama, zabilježio sam u tekstu. Neposredno pred nama je benzinska crpka koja se tu doimlje sasma beznadno i neumjesno, u blizini napuhana kravlja lješina, zaostala od prvih kupreških okršaja, rovovi kupreških branitelja u tonovima mrke, skoro masne zemlje. Lijevo, u dnu hrvatska Zlosela, u dimu, a u sredini vidnog polja, kao na dlanu – Kupres. takoder u dimovima koji se povijaju na vjetru. Slijeva su četnici, zdesna naši.“

U Osmanlijama su četnici već palili kuće, nakon što bi ih, kažu nam, popijačkali, a naši su borci, napeti, iščekivali hoće li i kada krenuti i na ovu stranu. Susreli smo jednog starijeg, ali snažnog i dobro držećeg čovjeka, koji nam je rekao da je došao iz Njemačke, da ga čitavih nekoliko desetljeća nije bilo tu, u rodnom kraju, ali da ga je došao braniti – opremu je nabavio sam. Imao je primjedbi na pojedinosti u organizaciji obrane, ali ja sam se već bio naslušao tih, na svoj način, i istinitih priča: čak i kad se ide naprijed, kad se oslobađa, rat se doživljava kao kaos.



Puškom na tenkove

Ali, tu je bio i jedan naš visok, naočit borac, rekao nam je da ne želi reći svoje ime, ne sada, ali hoće kada u Zagrebu bude imao svoju kiparsku izložbu. Govorio nam je o ratu kao „igri koje se igraju ljudi“ (prema jednom davnorn američkom šlageru koji se zvao „Games people play“ i o prividima onih koji vide samo epizode, ali ne i cjelinu igre. To nam je zazvučalo mudro i smirujuće. Onda je netko iza leđa, s naše strane, bez zapovijedi ispalio dva-tri topovska hitca. Brže-bolje smo svi uskočili u rov, računajući da će nam četnici uzvratiti. „U rovu upoznajemo Milana Milićevića, pripadnika Posuške bojne, po zanimanju pravnika, a sada nositelja automatske puške i branitelja kupreške visoravni, zapisao sam u notes. „Prvi put je na položaju, nije još ispalio ni metka. Pokazuje nam rov, koji pokušava glumiti nastambu za ljude – tu su i ležaji, ima i svjetiljka – ali bezuspješno. Noću je na kupreškoj visoravni vlažne i hladno, a ispod greda koje sačinjavaju pod rova/ zemunice ima barem četiri prsta vode (kad se zašuškate u topli krevet, pomislite nekad na Milana, koji u toj vodi očekuje tenkove, s automatskom puškom iz koje nije još ispalio ni metka.« I sada, dok listam te zapise, ne mogu a da se ne pitam kako je Milan Miličević pregrmio taj prvi sudar s četničkim tenkom. I je li uopće.

Tu, u dnu Kupreškog polja, shvatio sam koliko je u ratu čitav -kadar- da se poslužim svojim starim filmsko-kritičarskim rječnikom – nabijen mukom, čak i u onim dijelovima kadra koji nisu vezani uz ono najvažnije i najdragocjenije, ljude. Dok sam, recimo, gledao kako na položaj dolaze novi borci – postrojba duvanjskih studenata, kako sam čuo, koja je na -znak opasnosti- odmah došla iz Zagreba – ostali borci su sa zabrinutošću gledali jednog šepesavog psa koji se opasno motao oko minskog polja. Već se poveo razgovor, u kome se mogao uočiti i poneki jasni ton tuge, o tome tko će „skinuti“ toga četveronožnog, zapravo tronožnog, ratnog gubitnika, kad se srećom pas predomislio i odlutao u drugome pravcu. Svima je laknulo.



Krv, znoj i suze

Narednih dana više nas stražari na kontrolnoj točki nisu puštali dalje od Suice i to je moglo značiti samo jedno – loše vijesti. Uz to je za razliku od prethodnih dana, koji su bili ledeno sivi, ali suhi, uskoro počeo snijeg, koji je zapravo bio prava, pravcata mećava, gusta i, činilo se, sveobuhvatna. Lutajući prilično besciljno po Šuici i oko nje, s nadom da će nas kad-tad ipak pustiti prema Malovanima, na cesti smo naletje li na

kamion pun naših vojnika koji su se, potpuno iscrpljeni, očito vraćali s položaja. Kolega Bistrović je, onako po profesionalnom refleksu, pokušao snimiti prizor, ali su nas dočekali ljutiti uzvici i kretnje da ne snimamo. Čak je došlo do toga da nam zaprijete oružjem.

Tada nam je jasno doprlo do svijesti da ovo sada više nije situacija u kojoj ljudi vole da ih se slika za novine, već da je riječ o sasma drugačijoj priči. Pomalo smo se čak i postidjeli, nije nam pomagalo saznanje da smo i mi dio te iste -priče- – Činilo se kao da lješinarimo na tuđoj muci. Ona je bila i naša, ali ne onoliko koliko njihova. (Ovakve detalje nikad nisam stavljao u reportaže. Nije se radilo ni o vanjskoj cenzuri, ni o klasičnom obliku autocenzure. Držao sam, a držim i sada, da je ratno novinarstvo specifičan žanr u kojemu je dozvoljeno pokazati -krv, znoj i suze-o ali je defetizmu prolaz zabranjen. Ne znam točno kada smo se vratili ti Tomislavgrad, ali se sjećam kada nam je netko u zgradi općine, onako u prolazu, bolnim i pomalo tajnovitim tonom kazao da je Kupres pao.



Sloboda medu ruševinama

Naše okupirane krajeve sve ovo vrijeme doživljavamo kao ukradene komadiće duše. Imao sam to zadovoljstvo da s kolegom Bistrovićem doživim i trenutke kada ih naša pobjednička vojska oslobađa – bilo je to prigodom deblokade Dubrovnika, odnosno oslobađanja Dubrovačkog primorja. I pored svih tragova paleži i razaranja’, raskopanih cesta izadaha lješeva koje će netko neutješno oplakati, ostaje nezaboravna ta mješavina radosti i zahvalnosti što su ti oteti komadići duše vraćeni na svoje mjesto.

Stjecajem okolnosti nisam bio blizu kad su naši oslobađali Kupres, ali sam u mislima bio: prisutan. Vrijeme je, dakle da one olovne slike iz travnja 1992., zamijenim osunčanim prizorima kupreškog proljeća 1995. godine. Znamo, naime. već dobro da sloboda blista čak i među ruševinama.


Tekst: Joško Čelan, TRN, br. 89., 11. travnja 1995.
Preuzeto sa: www.mandino-selo.com

Nema komentara:

Objavi komentar

Samo kupreške vijesti - Web stranica sela Zlosela u općini Kupres, Dobrodošli WWW.ZLOSELA.COM! Kupreški edukativno-informativni web portal!