* Dobrodošli na www.zlosela.com

srijeda, 10. travnja 2013.

Priče iz Kupresa, fra Ćiro Lovrić: Poslije toga 6. travnja 1992. nisam onaj isti čovjek, onaj fratar


Dvadeset i prva obljetnica je od pada Kupresa, gradića koji je (nakon sela Ravnoga) među prvima u BiH bio na udaru agresorske vojske, bivše JNA i njezine paravojne formacije, koja je na kuprešku viosoravan krenula nakon razaranja u Hrvatskoj. Pred znatno jačim neprijateljskim snagama hrvatski su se branitelji morali povući, 10. travnja 1992. godine. Okupaciji grada prethodili su teški ratni dani koji su počeli tjedan dana prije, 3. travnja. U neprijateljskim rukama Kupres je ostao sve do oslobađanja ili gotovo dvije i pol godine. 


Ovaj dan, 10. travnja i ratna događanja iz 1992. godine u kojem su zabilježena velika stradanja i progonstvo hrvatskoga naroda na ovome području ostat će zuvijek zapisani, kao i neizbrisivi ožiljci sudionika rata, hrvatskih branitelja i onih koji su uvijek bili uz njih, u strepnji i u molitvi. 
U tim je danima tisuće izbjeglih Kuprešaka, uglavnom žena, djece, te starijih i nemoćnih osoba stiglo u Tomislavgrad, odakle ih je većina pronašla utočište na području Makarske i u drugim mjestima Republike Hrvatske, kao i diljem svijeta. Neprijateljske su snage uništile 80 posto stambenoga fonda na Kupresu, te sve četiri crkve na Kupreškome polju, među kojima i Crkvu Svetog Ivana Krstitelja u Otinovcima, gdje su kasnije arheolozi otkrili stare temelje crkve iz V stoljeća.

Kroničar vremena i tadašnji župnik u Suhome Polju, fra Ćiro Lovrić zbivanja s početka rata zabilježio je u Dnevniku „Tisuću dana bez Kupresa“. Zahvaljujući Božjoj providnosti, uspio je s nekoliko desetaka svojih župljana doći do Tomislavgrada. Bilo je to 6. travnja, na fra Ćirin drugi rođendan i njegov najdulji dan u životu. Na našu zamolbu o tome danu napisa:
b_250_200_16777215_00_images_fratri_fra_Ćiro_Lovrić.jpg
Subota, 6. travnja 2013.

Oh, Bože dragi i Gospe moja! Kad je u pitanju 6. travnja, bez obzira koja to godina bila, ne mogu nikako a da se istoga trena ne sjetim 6. travnja iz 1992. godine. Prošla je 21. godina, i svaki put, baš svaki put se odmah sjetim toga datuma. I nijedan ovaj dan to nisam zaboravio. 

Budilica mi jutros svira u 4:53 sata – tako mi svako jutro pjeva – dok rukom u mraku tražim budilicu, odmah sam se sjetio 6. travnja iz 1992. godine, sjetio sam se svoje župe Suho Polje na Kupreškoj visoravni. Pa, to je najduži dan u mom životu. Ljetopisac sam svoga vremena. Taj dan sam najduže opisao. Lijepo to stoji u mom Dnevniku: „Tisuću dana bez Kupresa 1“. To je na stranicama od 387. do 419.! Ne trebam gledat u dnevnik, znam da je bio ponedjeljak. Najduži dan u mom životu. Rođen sam na sv. Luciju (13. prosinca), tog dana sam drugi put rođen. Uistinu to tako osjećam, tako to doživljavam, tako proživljavam. A danas se napuni 21. godina od tog mog najdužeg dana. Toliko godina je mnogo. A meni je to kao da je bilo prije 21 sat. I duži mi je taj dan bio negoli ovih 21 godinu. I poslije tog 6. travnja 1992. godine meni u životu više nije ništa isto. Moj se život promijenio. I nisam više isti onaj čovjek, onaj fratar. Na svoj život, i na život drugih, gledam u drugom svjetlu. Tog dana sam se mirio da ću u dva navrata umrijeti, tj. da ću dohvatiti vječnost. Zato sam od tada mnogo više zagledan u vječnost. Sada lakše tumačim vječnost sebi i drugima. Još veselije naviještam da je svima nama cilj ovoga života – spas duše za vječni život!
Bogu i Gospi, zahvalan sam što sam se toga dana drugi put rodio, što sam ga preživio pa to mogu svjedočiti i naviještati drugi život u Nebeskom Kraljevstvu. I što sam, nakon 21 godinu mogao ovo napisati.

Livno, 6. travnja 2013.

Fra Ćiro Lovrić, ž. vikar




Zahvaljujem fra Ćiri i na ovoj crtici koju nam je proslijedio. U svome Dnevniku, toga najduljega dana fra Ćiro je pratio sve što je u kojem satu radio i gdje je bio. Donosimo nekoliko isječaka zapisa od 6. travnja 1992. godine.
Ponedjeljak, 6. travnja 1992. (1) – Užas i spas! -
a) ... A onda u 6,30 sati, Marko Bagarić, pok. Ilije povika. „Idu tenkovi!“ Među nama nastade komešanje i povika „Čiji su?“ Odgovori su bili različiti, a ja sam zaključio da bi to mogli biti naši i da idu prema Rastičevu dočekati srpske tenkove. Već se je iz daljine začuo njihov zvuk pa sam odlučio izići i pozdraviti ih. Međutim, put mi je bio zapriječen te sam shvatio da se ne trebam gurati. Na putu su žene zasjele, a zvuk tenkova je sve bliži pa ih neću stići pozdraviti, jer će već proći. U sebi sam se ljutio što mi je put zapriječen jer da sam mogao proći već bih sada bio na vratima balkonu?! Čujemo kako sve pršti! Pa, to ne mogu biti naši tenkovi, pa oni ne bi pucali po nama?! ... Svi mi koji smo u podrumu šokirani smo! Ne dolazimo k sebi! Čini nam se nevjerojatnim da su ovo četnički tenkovi i da su malo prije pucali po nama?...


... A onda udarac u zvono! Zvono jauknu i zacvili, a njegov žalosni zvuk propara naše duše i naša srca! Uvjeren sam da je i Nebo sa svim svojim stanovnicima moralo čuti ovaj vapaj! Plače zvono u Gospinoj crkvi na ovoj prekrasnoj Kupreškoj visoravni, koju je dragi Bog tako divno sazdao i obdrario svim ljepotama i plodnom zemljom ...

b) ... Svjestan sam da je ovo prava igra mačke i miša. Mačka ne goni miša da bi se s njim samo igrala nego da bi ga uhvatila i progutala, a miš ne bježi pred mačkom da bi se igrao nego bježi da bi se sakrio i spasio život. Tako i ovi vragovi s tenkova ne pucaju da bi štogod vjebali i malo nas zastrašili, oni pucaju da bi nas ubili! ...
c) ... Začuše se mitraljeski rafalni pucnji, a đavolska zrna tupo i suho odjekuju po zidovima naše kuće... brzo su prošli dalje prema Zloselima, nu, za nas je to bila vječnost ... konačno se utiša zvrka ali se čuje štekanje mitraljeza i pokoji topovski hitac! Odoše jadnici! Nama je malo laknulo, ali dokle?! ...
d) Tek je 7:20! Malo smo se pribrali i kolliko-toliko smo došli k sebi. Nastojim i ja biti miran i pribran, jer to mnogo znači i za druge. Lijepo smo posjedali i sada molimo krunicu, da nas Gospa zagovara svomu Sinu i izbavi od ovoga paklenskoga neprijatelja! ... Razmišljam i očekujem da će naši toliko znati da srbočetnička pješadija ne smije ući u Zlosela! Ako tenkove već ne mogu zaustviti, pješadiju svakako moraju! ...
e) ... Ponovno nam dolahzi Marko i govori o tenkovima... Oh! Ponovno se prizemljujemo, pokušavamo zaroniti kroz tvrdi beton. Čuju se pakleni pucnji, asfalt se trese. Čujemo mitraljesku paljbu po zidovima naše kuće, a potom se izgubiše. Nekoliko ih je prošlo! A, kako je bilo teško slušati njihov paklenski zvuk?! Učinilo mi se da su to četiri jahača smrti iz Ivanove Apokalipse! Upravo to, što bi drugo i moglo biti? ... Vrijeme sporo prolazi, prolazi polagano, a nama još nitko ne dolazi javiti što trebamo činiti ... Razmišljam, ako bih poveo ovaj narod, mogu me i naši dočekati pa nas vratiti, tko zna kako bih i ja prošao, pomišljao sam čak i na ono najgore?! Nu, opet ne znam jesu li četnici možda već stigli u Malovan?! ... Ako povedem ovih šezdesetak osoba pa svi izginemo od četnika onda bi me sigurno i dragi Bog pitao zašto sam, bez odobrenja, tolike ljude poveo u smrt?!

... Za ovu odluku naš će Stožer imati vremena cijeli dan da nam se netko od njih javi, a ako to ne učine, onda su nas sasvim zaboravili ili čak izdali u onim svojim obećanjima?!

f) ... Sada je 11,15 sati! Opet se začuše pucnjevi: rafana paljba i granate. Pomalo se pribojavamo da će nas napasti i nerpijateljski zrakoplovi. Nu, svima nam je drago da smo jučer pomogli Franci pa smo one debele daske stavili iznad ploče povrh naših glava! Daske su debele i stavili smo ih u četiri reda! Sad smo makar malo mirniji, ...
g) ... A onda, u naš podrum dotrka dvadesetak naših vojnika s puškama i još nekim oružjem! Svi su vrlo zadihani i to previše! Rekoše: „Dobro smo mu utekli!“ u tomu saznajem da su se borili s jednim tenkom, ali ga nisu uspjeli uništiti, pa su u očaju utrkali u naš podrum.

.... Iz Zlosela dopire neprekidna jaka sirena, naprosto zavija i pojačava našu muku ...

i) ... 15,20 ... jedan tenk ide iz Zlosela prema nama. Slijedi ponovno ista scena: svi smo šćućureni i kao da želimo u zemlju, a ona nas još ne prima. Kao po naređenju svi se priljupljujemo uz tlo. Ovo je dobro čak izvježbao i mali Goran pa i on saginje svoju galvu što bolje može! Evo ga! Čuje se tenkovski sotonski zvuk! Očekujemo kao i obično rafalnu paljbu po kući?! Ali ne?! Što je to?! Pa to je nomoguće?! On sada usporava svoju vožnju i konačno stade na asfaltu kraj naše kuće? Ajme, Bože?! Začuše se mnogi prigušeni jauci i uzdisaji: Ajme, gotovi smo! Sad će nas poklati?! Ovo nam traje gotovo cijelu vječnost. Očekujem svaki čas da će ona gamad izići iz tenka te svaki trenutak očekujem đavolske korake da stignu do našega prozora pa da nam, potegnuvši vreće, ubace nekoliko bombi u podrum?! ... A onda kao grom iz vedra neba nešto strašno grunu iznad naših glava ... Znači, ispalio je jednu topovsku granatu iznad ploče povrh nas! Nastaše jauci i krikovi mnogih u podrumu ali i olakšanje budući da se je tenk udaljio...
j) ... Znojim se i pomišljam da srbofašisti nisu prodrli u polje i zauzeli „Adria Ski“i benzinsku crpku. Sve je moguće pa i to! Zapravo ovo i pogotovo. Možda nam se zbog toga od naših nitko ne javlja?! Muka me opet obuze, uz pitanje: što ako mi ovdje dočekamo mrak, pa povedem narod preko polja u tome pravcu i baš dođemo kao naručenu u srbofašističke ruke?! Oh, Gospe draga, ne daj da bude tako!Mene sada od muke probi hladni znoj. Da, ovo je moja kalvarija!
k) ... Potom se okrenem preka crkvi! Vidim našu ljepoticu u Suhomu Polju kako još uvijek ponosno stoji! Još se ne da dušmaninu! S ove strene odakle gledam, još je čitava. Dim je u Zloselima i Bilom potoku velik. Čuju se tenkovi, a vidim ih da su odmah iza Kuninih kuća, koje već gore! ... Gledajući na brzinu crkvu, zaboravio sam na trenutak opasnost u kojoj se nalazim! Morao sam naprijed! Desnom rukom nosim torbu s Presvetim oltarskim sakramentom, a lijevom rukom potežem jednu staricu koliko mogu. Bire Mioč to isto čini s drugom staricom te trčimo koliko možemo. 

Kad smo stigli do pred Krstanovića kuće vidim nekoliko tenkova i oklopnjaka kako su okružili Kunine kuće i neprestano pucaju. Uskoro će stići do Župnog ureda i do crkve. Čak vidim vojnike na tenkovima. Ova udaljenost bi mogal biti 200 m, možda najviše 300 m! Opasnost je prevelika! Mogu nas i mitraljezom pokositi. Ssada gledam u Sakrament i obraćam se nalgas svome prijatelju Isusu: „Oh, Isuse, spasi nas! ...

l) ... Noge su mi teške, na čizmama je dosta blata, pa teškom mukom koračam naprijed ... Svaki korak je težak ali dragocjen. Samo da je što dalje naprijed, da nam je prijeći ovu uzvisinu – ovaj brijeg koji sam nazvao :“Brijeg spasa“. Kiša i dalje pada, ali tko na nju više misli? ... Dok sam hvatao predah okrenuo sam se još jednom i pogledao prema Osmanlijama i Zloselima! Ah, Bože dragi, kako su se dim i prašina iz kuća zajedno svezali do neba! Pucnji i zvrka motora i dalje se čuje. Vidim i traktore s prikolicama, a na trenutke se čuje četnička galama! Da, to je taj narod koji se veseli ratu. Strvinari su sada došli na svoje. Oni pljačkaju, otimaju sve što je naše, sve što je hrvatsko?! ...
lj) I konačno, došao je trenutak presude! Svi mi smo stali, a stoje i vojnici! Dah nam je zastao! Kako su užasni ovi trenuci?! Kako je teško stajati 10 koraka ispred vojnika s uperenim puškama u nas?! Mogu pucati ako hoće! A možda će i zapucati svaki tren. Užasno je ovo. Ovo nije nikakva igra, nikako snimanje filma! Zar smo danas prošli cijelu ovu kalvariju pa da stignemo u četničke ruke!? Eh, da su nam naši iz Stožera javili barem to je li ovdje naša vojska ili nije! Sad bismo već znali jesmo li spašeni. Svakako bi nam skratili ove muke! Nisu nam ništa javili, a trebali su! I eto, u ovim odsudnim trenucima morao sam na to misliti?! Do mene stoji sedamnaestogodišnji mladić Stipe Galić iz Stražbenice. Blijed je kao krpa! A i ja sam sigurno takav, svi smo takvi! ... A onda jedan od vojnika reče: „Naši smo!“ Nama to nije ništa značilo, jer to mogu reći i četnici. Ostali smo i dalje kao ukopan! Potom kao da se dosjetio, jedan od vojnika podiže šatorkso krilo i mi ugledasmo hrvatski grb i ono HVO, a to je značilo da je prošao užas, a stigao spas ... Nastupilo je veliko olakšanje?
... Lagano smo se približavali benzinskoj crpki. Upravo dođe jedan autobus iz Šuice iz kojeg izlaze vojnici. Ovdje je vojske bilo mnogo ...

m) ... U naslovu ovoga dana stavio sam u zagradi broj (1.) to je oznaka početka mojih prognaničko-izbjegličkih dana! Za svaki dan stavljat ću novi broj! Zanima me koji će biti zadnji?! To sada zna samo dragi Bog!
Zora Stanić/ tomislavcity

1 komentar:

  1. Postovani ,, tada nije niti bio organiziran HVO ,, a kamoli da su bile oznake napravljene

    mozda ste pobrkali sa HV oznakom ,, jer tada kada ste dolazili na Cajusi su bili pipadnici to tomislavgrada i nesto HOS-ovaca ,,

    OdgovoriIzbriši

Samo kupreške vijesti - Web stranica sela Zlosela u općini Kupres, Dobrodošli WWW.ZLOSELA.COM! Kupreški edukativno-informativni web portal!