utorak, 23. travnja 2013.

OBIČAJ TETOVIRANJA HRVATA KATOLIKA

Umjetnost na rukama 



Koliko smo starijih žena u našim djetinjstvima vidjeli s istetoviranim rukama?! Otkud im to? Običaj tetoviranja kod katolika u Bosni i Hercegovini istraživao je arheolog i povjesničar Ćiro Truhelka (1865.-1942.), a nalaze o tome objavio u Glasniku zemaljskog muzeja 1894. godine.




Tetoviranje poslije 1945. godine bilo je iznimka. Tetoviranje je tada, kada je bilo zabranjeno ići i u crkvu, bilo zabranjeno. Tetovaže su na ovim prostorima bile i ostale znaci vjere i pripadnosti hrvatskom narodu, što za vrijeme komunizma, nije bilo poželjno isticati. Danas su u modi neke druge tetovaže, na nekim drugim dijelovima tijela. Križ, simbol kršćanstva, sve je manje vidljiv i na zidovima, a sve ga manje ima i u srcima. Tetoviranje križeva na rukama, taj pradavni običaj naših predaka, umire zajedno s našim bakama i majkama.


Kod katoličkoga dijela naroda u Bosni tetoviranje je bilo oznaka po kojoj se prepoznaju. "Vele, da je taj običaj prije imao tu svrhu da se prepriječi odmetnuće od vjere, ali se je ipak događalo, da se tetoviranjem ta svrha nije postigla, jer i danas još žive neke tetovirane žene, koje su prije kakovih 20 i više godina prešle na islamsku vjeru, da se mogu udati za muslima, koji im je bio srcu drag." – piše Truhelka. (O tome, na primjer, možemo čitati i uBenićevu Ljetopisu u godini 1760.) No, tada bi, kaže Truhelka, katolik "kao odmetnik vazda nosio biljeg svoje nekadašnje vjere". Kako se tetoviranje sastoji od mnoštva malih križića, onda je "narodno shvaćanje" tetoviranje smatralo "neizbrisivim simbolom katolicizma u Bosni i Hercegovini". Truhelka to, kao i slavljenje Ilindana ili Ivanj-danske krijesi, vidi kao staroslavenske običaje, koje je svećenstvo trpjelo kao "koncesiju tradiciji".


PRIMJERI TETOVAŽA



Mara (selo Rustičevo, Kupres)
Mara Ivić rođena 02. 07. 1934. u selu Rastičevo, Kupres, Bosna i Hercegovina

Mara je sicana sa samo 6 godina ali se dobro sjeća tog dana: “Sicali smo se u proliće. Nastružeš iz fenjera ćađi i plavog papira od šibica, razmutiš s vodom čađ i napišeš križ i onda sicaš. Plavi papir prilipiš i jedan-dva dana držiš. Bilo nas troje-četvero i moja tetka Stana Ivić nam sicala. Imala sam oko 6 godina. “




Sicanje je bila zaštita od Turaka koji su otimali kršćansku djecu te ih odvodili. Iako je sicanje na rukama bilo najraširenije, sicalo se na prsima i čelu kako bi bilo što vidljivije. Mara također ima i sicane inicijale svoj imena i prezimena: 
“Kod nas su sicali ženske. I moja mater i baba su bili sicani, da muslimani ne uzimaju dicu. 
Tetka Stana je imala križ na prsima a moja tetka Anica Ivić je imala križ na čelu. Sicalo se zbog toga što su muslimani uzimali dicu i cure, pa da se zna da je hrvatsko dite. To se nemore izbrisat…da se zna da je Hrvat.”

Kad su Turci okupirali BiH vršili su ogroman pritisak na kršćane koji su tu živjeli. Za njih je pogotovo bilo ponižavajuće to što je beg zahtjevao pravo prve bračne noći. I dan danas u narodu kruže priče o tome o čemu nam svjedoči i Marina priča o Turcima:
“I u Raščevu su bili muslimani i njihova avlija. Pritisak je bio veliki! Uzimali su trećinu žita i zemlje, pa su ljudi u polju pravili armene da ih beg ne bi vidio. Baba mi je pričala da je Zlosela bilo Suvo Polje prije. Beg uzimo curu da je iskoristi prvo, a onda mladoženja. Onda jedan fin momak opremi se da je on djevojka i otišli ležat i ubije bega pa pobigne. Pričalo se: “Bega ubili a nema cure !“ I onda se nazvalo Zloselo, zato što je pobijedio bega. I onda su muslimani napustili taj dio.” 


Razloge prestanka ovog običaja Mara vidi u ratnim poteškoćama zbog koji su mnogi napustili ovaj kraj, te se nastanili u krajevima po Hrvatskoj u kojima je sicanje smatrano primitivnim običajem. I tako je nestalo onih koji su sicali i ovaj pradavni Ilirski običaj stoljećima čuvali od zaborava :
“Onda je rat rastro svit i ove što su radili to i onda je prestalo. U Slavoniji to nije bilo i smatrali ih zaostalim ako to rade.”

Studeni, 2010. Autorica: Tea Turalija





Ljuba (Rilić, Kupres)


Ljuba Turalija (djevojačko Mršo), rođena 19.09.1922, selo Rilić, Kupres, Bosna i Hercegovina

Ljuba je sicana kada je imala oko 9 godina ali je zbog bolova odustala, tako da se danas slabo vidi započeti križ: “Radile su stričevke, ajde i mi ćemo tebi napravit. Donili materijal, počelo da sica po ruci križ, 
Ja vidila od drugih, volila da imam. Oni počeli, bilo mi mučno i napušćala. Imala sam oko 9 godina. Točno, bila je korizma, sastale se, učile vjeronauk jedna od druge.
Baško tinta, mišali ćađi i malom, najmanjom iglicom bockali. Ja napušćala, nisam smila, sve mi se smijale,,,Bilo nas 4, sve od mene starije u blizo…”



Sicanjem su se katolici čuvali od prisilnog poturčavanja koje se odvijalo za vrijeme Turske okupacije Bosne i Hercegovine. Žene su se osjećale sigurnije sa sicanim križem na vidljivom mjestu: 
“Ja ugledala u žena križ i ja bi volila na ruci da mi se vidi kad govorim 5 Očenaša.
Oćemo da imamo križ da se zna da smo katolkinje, Hrvatice i tili smo to da imamo u svojoj vjeri. I mater i strina su imale. Bojalo se Turaka. Ako nasicam križ ja se ne mogu poturčit. Strine bi pričale kako bi Turci osvajali dobru ženu i ne bi je dali Hrvatima. Neka bila jaka Hrvatica, svakom kupila sjeno, pribacila vile, išla begu i kad je došla tio da je iskoristi i ona s vilama njeg namlatila i otišla od njeg!”


Imali su neki i na prsima, a najviše se sicalo na rukama, prstu, točke 4 kod prsta, kako će izvest križ i onda vuče po njima križ.
Na pitanje zašto nije sicala svojoj djeci kaže: “Nisam vodila računa o tome, nije bilo potribe.”
Komunisti govorili: “To je laž, toga nema, to je petljanija”. Mi bi rekli čuvam dušu, a oni : “Ajde nema duše!” Zabranjivali to, govorili da to nije ništa, to nije važno nosat, da nam ne treba.”



Studeni, 2010 Autorica: Tea Turalija






Ružica (Kute, Kupres)


Ružica Ivić (djevojačko Perija) rođena 05.05.1929. u selu Kute, Kupres, Bosna i Hercegovina

I ova priča svjedoči o upotrebi majčinog mlijeka za sicanje, ali isto tako o upalama kože kod sicanja: 
“Imala sam jedno 6 godina. Sicali križeve na ruke na Veliki Petak popodne. Uzmeš mliko od žene i ugalj drveni stuci u mliko i namuti. Uzmi pero od kokoši i nacrtaš. Uzmi iglicu na šibicu grijat da se dezinficira. Strina Mara ruku zategla i uzela iglicu, našarala ugljenom i mlikom po tome , I opet namazala mlikom i ugljenom, metla plavi papir po tome i zamotala zavoj. Drži 5-6 dana i otkriješ.
U nekog se izvali (upali) pa bi bilo ko čir. “

Sicali su se djevojčice i dječaci. Običaj sicanja inicijala bio je isto tako raširen kao i sicanje križeva. Sicanje križa na čelo je odavno izumrlo ali se mnogi, kao i Ružica, sjećaju žena koje su to imale:
”Bilo još starijih, jedno 10 dice, i muške i ženske. Muški bi najviše slova. Od njih sam samo ja živa.
Na Veliki Petak bi se skupilo i sicalo ali i na Svetog Josipa. Narukvicu mi sicala tetka, a križ strina na isti dan. I moja mater i baba su imale. 
Ja navalila da me sicaju drage volje. To je meni bio ukras ko da sam metla zlatnu ogrlicu.
Baba Janja Rebrina je imala križ na čelu. Žene su imale i na prsima i na ramenu. U našem selu najviše na ruke i prst. “



Razloge prestanka vidi u dolasku komunističke vlasti koja je u mnogim krajevima zabranjivala običaj sicanja, smatrajući ga primitivnim:
“Kad je 2.Svjetski rat došo to je bilo demoderno. Nije se smilo zbog partizana. Krili smo od njih. Pitali bi: Što si to? Što vam je to trebalo?”

Studeni 2010, Autorica: Tea Turalija




srijeda, studeni 17, 2010
Terezija (Rastičevo, Kupres)

Terezija Ivić (rođena 01.10.1929.) selo Rastičevo, Kupres, Bosna i Hercegovina
Terezija je sicana kada je imala 18 godina i dobro se sjeća procesa sicanja: „Nećete vi pritrpit smo mi mogli pritrpit. Uzme se mliko od žene i onda se pomiša ćađi iz saluntara u fildžan, i time ispišeš, more narukvica, more križ. Onda modre karte isicaš prije po njemu i metneš na ruku i izbocaš križ i narukvice, i zaviješ ruku. Imala sam 18 godina. Moja strina Stana je meni sicala. Bilo nas je dice kolko god oš.“

Običaj sicanja kod Hrvata katolika bio je do 2. Svjetskog rata jako uvriježen a sicali su se većinom djevojčice, iako u manjoj mjeri i dječaci. Osim na ruke i prsa, sicalo se i na čelo. Dosta često su se sicali i inicijali imena i prezimena, vjerojatno zbog toga što su Turci često otimali kršćansku djecu: „Uvik se u našoj sredini sicalo. Nije nas niko nagonio, vidim ja od tebe, ti od mene...Ime i prezime isto imam. Moja rodica Zelica imala je križ na čelu a moja stričevka Mara je imala križ na prsima. Imala je i baba moja. Imali su i muški. I moj ćaća Mijo je imo križ na lijevoj ruci. Svi su se divili križu mog oca. U nas je to bio običaj i prije mene i poslije mene“.

Križ je bio znak katoličanstva i pripadnosti jednom narodu i zato su mnogi skrivali tetovaže za vrijeme rata: „Jedna rodica je izrizala u 2.svj.ratu kožu na čelu di je bio križ, al se to vidilo uvik.“
Na pitanje zašto je običaj izumro, Terezija odgovara: „Izumrlo što nije više imo ko. Mladi to nisu više tili.“

Studeni 2010. Autorica: T. Turalija


četvrtak, studeni 11, 2010
Marica (Bristovi, Bugojno)





Marica Vuković (rođ. Dadić ) 06.10.1920 u selu Bristovi, Bugojno. Sicala ju Anđa Dadić 1930. Godine kad je imala samo deset godina, na dan Sv. Josipa , 19.ožujka. Ako se ne bi primilo, onda bi se sicalo na Blagovijest, 25.3. 
Marica : „ Kolegica mi je sicala kada sam imala 10 godina. Bilo nas je 10 a samo smo nas dvi na prsa sicali. Mater mi je umrla a nije znala da imam križ na prsima.“ Na pitanje kako se tetoviralo odgovara :“ Uzmeš olovku i napišeš križ pa namažeš tintom, umačeš u nju i bocaš iglom, dok ne krene krv. Zmotaš plavi papir ( indigo papir) i do Blagovijesti držiš ( tj. Od 19. Do 25. Ožujka) Na Sv. Josipa se kalemilo, sve se primalo pa i to. A od Blagovijesti do Božića je točno 9 miseci.“
Maričina majka nije bila sicana, ali baka je. „ Mater mi nije imala pa je i mene ružila,a baba je imala. To je bilo početo za turskog fakta, što su otimali naše žene i cure pa silovali, a kad su imali križeve neće. Baba mi je zapamtila turski fakat, kad su žene bježale, a Beg dolazio da noći s mladom ( pravo prve bračne noći)“
Tetoviranje poslije 1945. je bilo iznimka. Marica nije tetovirala svoje kćeri koje su rođene poslije II. Svjetskog rata. „ To je već zabranjeno bilo. Komunisti nisu dali ni da se u crkvu iđe a kamoli to. Za vrijeme druge Jugoslavije zavu su mi natirali da riže križeve u Beogradu, ali nije mogla izbrisat.“



Tekst i slike: Tea Turalija






Smiljka (Kupres)

Smiljka Ćaleta, rođ.Pašalić, 24.04.1934 u Kupresu
„Bila mi je osma godina, 1942. kada su došle izbjeglice iz Rastičeva kod nas. Jedna cura je rekla :“ Ajde Smilje da ti to napravim.“ " Bilo je ratno stanje, tetoviralo se kad god je ko tio. Pomišala se čađ i tinta, sve crno, uzela je najmanje iglice, stegla ruku i bocala i sve dok god krv nije udarila, nije puštala."
Na pitanje zašto se sicala odgovara: „ Da se zna da sam Hrvatica!“
Smilja nije sicala svoje kćeri a ni njena majka nije bila sicana. „Ja sam jedina u svojoj obitelji“ kaže Smilja te nadodaje kako joj je jednom zgodom prišao neki komunist i rekao kako bi njegova majka bila jako sretna da vidi da to još netko nosi. Tetovaže su na ovim prostorima bile i ostale znaci vjere i pripadnosti hrvatskom narodu, što za vrijeme komunizma nije bilo poželjno isticati.


Tekst i slike: Tea Turalija





Pavka (Buč, Rastičevo, Kupres)


Pavka Bralj rođena 15.04.1928. u zaseoku Buč, Rastičevo- Kupres
„Anđa Patrun me sicala kad sam imala 10ak godina.. Rekli su nam stariji kako da sicamo. Mi se tri- četiri curice sastale na Veliki Petak i sicale. Kada lampa gori od petriola, uzme se ona čađ i nastruže u čašicu. Uzme se milko od žene koja doji muško dite i pomiša se sa tom čađi. Uzeli su pero od kokoši, izmišali i napišeš križ ili ime, i onda bockamo jedna drugoj. Zategneš dok krv ne udari i kad otrne, ne boli...uzme onda plavi papir i izbocka ga iglicom i stavi na ruku 24 sata da stoji. Moje znači križ i narukvica“
Na pitanje zašto se sicala odgovara: „ Vikalo se da se ne može poturčit ko to ima. Neke naše žene su imale križ i na čelu i na prsima. Brat me natiro da skinem ali ne može se to nikad skinut. Niko od mojih nije imo. Niko me nije nagovorio da se sicam. Sama sam tila. “

Tekst i slike: Tea Turalija




Gospova (Osmanlije, Kupres)


Gospova Dumančić (rođ. Kuna) 1929. u selu Osmanlije, Kupres
Gospovu su sicali sa samo 7 godina : „ Imala sam oko 7 godina kad su se žene sastale i sicale, a ja navalila de i meni. Bio je Veliki Petak. Isus se patio i mučio, pa smo se zbog tog i mi sicale. Ja sam bila najmlađa. Iglom su mi sicali na zategnutoj ruci, onda stavili ćađ, plavi papir...Brzo je zaraslo.“
Razni motivi su se sicali, najčešće križ, ali i inicijali imena. Turci su običavali odvoditi kršćansku djecu u sužanjstvo, tako da je vjerojatno ostao običaj sicanja inicijala kako bi ih kasnije mogli prepoznati : „Curice veće su i ime sicale, 2 slova, neke narukvice, neke križ na prsima. I moja je mater imala u obliku narukvice.“
Gospova je iz straha krila križ u zarobljeništvu, jer je on bio oznaka Hrvatica, katolkinja:„Kad sam bila u Kninu u zarobljeništvu za ovog rata, krila sam križ,nisam tila da ga vide, a sve me Srbi pitali: „Što ti je to“? U izbjeglištvu u Dalmaciji nisu me pitali ništa. Mislim da su i starije Dalmatinke imale isto to. „
Točno je da je u Dalmaciji održan običaj tetoviranja žena, a donijeli su ga Hrvati iz Bosne i Hercegovine koji su prebjegli u Dalmaciju za vrijeme Turske okupacije Bosne i Hercegovine. Hrvatski etnolog Jadran Kale piše : U ljeto 1998. sam, pripremajući izložbu o lokalnom odijevanju i ukrašavanju tijela, obišao 17 ovdašnjih sela i zaselaka i susreo se sa zadnjim sicanim ženama u Hrvatskoj. Sicanje se izobičajilo nakon 2. sv. rata, a znajući da su to u svojim društvima radile samo djevojke razumljivo je da ih se ukupno nije zateklo više od pedeset... To je sicanje (tetoviranje, tatauviranje), kojeg su u Hrvatskoj obdržavale djevojke u selima između Sinja i Šibenika...




Tekst i slike: Tea Turalija






Marta (Osmanlije, Kupres)

Marta Kuna (rođ. Dumančić) 17. 05. 1917. u selu Osmanlije, Kupres
Iako joj je 93. godine Marta se dobro sjeća dana kada je sicana: „ Sicala me Kaja Dumačić (rođ. Ivić) kad sam imala oko 13 godina. Bio je Veliki Petak a kako je Isus trpio na križu, tako smo i mi to stavljali u to ime. Ima naših da su i na čelo stavljali. Bocano je iglicom, sjećam se ćađe u čašici i plavog papira koji bi se stavio na križ i odma skino... Sastale bi se po tri četri žene i dica i sicalo bi se...
Sicala su se i muška djeca : „I moj je pokojni brat Jokan imo križ.“ 
Dok je Marta bila mlada „većinom se sicalo“ jer je običaj bio raširen među Hrvatima katolicima. Poslije 2. Svj. rata ovaj običaj je gotovo zaboravljen. „ Kasnije nije sicalo.“, kaže Marta.


Tekst i slike: Tea Turalija







Ivanka (Goruša, Bugojno)


Ivanka Grabovac (rođ. Barišić) 1937. godine u selu Goruša, Bugojno

Ivkina nam priča također svjedoči o upotrebi majčinog mlijeka za sicanje i to od žene koja je rodila muško dijete : 
„Imala sam 18. godina kada su me sicali. Uzeli smo mlijeko od strine, koja je taman rodila sina Petra, koje bi se pomiješalo sa čađi. Onda napišeš drvetom križ, uzmeš iglu što se šije i bocaš. Nismo smili prat ruke 3 dana. Ja sam se bojala pa sam pobigla, nisam dala da mi sicaju treću granu.
Nikad se to oprat ni izrizat nemere. Sestra mi Dragica sicala, jer smo mi cure navalile „ajmo to crtat“. Jedna je sicala križ na prsa, a mi na ruke. Jako je bolilo. 
Radili smo to na blagdan, negdi oko Uskrsa. I moja mater Janja je imala 2-3 križa na rukama i slovo J kao Janja. I sestra mi je sicana.“

Na pitanje zašto se sicalo Ivka odgovara: „Najviše sa se zna da si Hrvatkinja. Nije se smilo kazivat da si Hrvatkinja. „

Ivka nam isto tako svjedoči o komunističkom režimu koji je zabranjivao prastari običaj sicanja među Hrvatima katolicima. Zabranjivanje je išlo do te mjere da si mogao izgubiti posao ako bi ti vidjeli križ. Zbog straha od režima oni nisu sicali svoju djecu, a neki su dugo vremena nosili duge rukave čak i ljeti, kako se križevi ne bi vidjeli: 

„Jedno se vrime krilo, nosili smo duge bluze. Od naše dobi pa vamo nisu se sicali kašnje, nije se smilo. Krilo se to dugo vrimena. Odma te izbaci od posla ko što su Ivu Barišić iz Bugojna. Kad se kupala na izletu, vidila joj jedna Srpkinja križ i odma su je izbacili s posla.“

Za Ivku je križ simbol njene vjere i simbol pripadnosti njenom narodu: „Krst ne može pobit niko.“


Tekst i slike: Tea Turalija





Ljuba (Karapaj, Rastičevo, Kupres)


Ljuba Šimić (rođ. Raič) 09.09. 1927. u zaseoku Karapaj, Rastičevo, Kupres

U mnogim je selima postojala žena koja je svima sicala križeve. Većinom bi se to odvijalo na Svetog Josipa (19. Ožujak) Blagovijest (25. Ožujak) i Veliki Petak, kada su žene sicale okupljenu djecu, žensku i mušku. „Sicala mi ujna Doma Bušić kad sam imala jedno 10 godina. Ujna je svima crtala, bila je tu još Luca, Mara, Iva Bušić, Jela, Terezija...“, pripovijeda Ljuba Šimić.

Proces sicanja Ljuba opisuje ovako : „Bila petruljača (petrolejska lampa), u mliko (od žene koja ima muško dite) bi ubacila čađ( iz petrolej lampe), uzela je pero, umakala u to i bocala križ na rukama. „

Zanimljivost u nekim selima je bila upotreba majčinog mlijeka za sicanje :

Uzela je fildžan,u njeg ubacila čađ i mliko od žene, pa crtala iglom, bocala križ na rukama sve dok krv nije išla. Onda je na križ metla plavi papir, ... otrnula mi ruka, nisam ništa čula. Ne smiš skvasit! Svezala mi i jedan dan je trebalo držat. Uzimalo se mliko od žene jer ne more primit od nikoga,samo od žene mliko i koja ima muško dite. Tim mlikom bi se i oči natrljale kada bi bolile.“

Križevi su se sicali na raznim dijelovima tijela: prstima, prsima, čelu i rukama. Ljuba se jasno sjeća da su i muškarci bili sicani, no u znatnoj mjeri manje od žena. „Svi bili , iđem i ja. Sicalo se na prsima, prstu, čelu...Sjećam se da je naša Zelica Jukić imala križ na čelu. I muški su imali, većinom križeve. „


Iako su se i stari Iliri tetovirali tetoviranje ili kako s eu narodu zove sicanje je bilo jako izraženo za vrijeme turske okupacije BiH. Mnogi katolici su sicali svoju djecu kako bi ih sačuvali od prisilnog „poturčavanja, tj. prelaska na islam, koje se stoljećima odvijalo na prostorima BiH. Ne zaboravimo da su Turci otimali mnogu kršćansku djecu od 1463. kada su osvojili BiH pa sve do 1878. dok je nisu napustili. A begovi su imali pravo na prvu bračnu noć, tj. ako bi se dvoje katolika vjenčalo, beg je bio taj kojemu je pripadala ta noć. Turcima je križ bio odbojan, pa je sicanje vjerojatno bila svojevrsna zaštita od Turaka. Na pitanje zašto je sicana, Ljuba odgovara :„Da se nemeremo poturčit!!!“

Za katolike je taj običaj bio od velike važnosti jer bi svojoj djeci sicanjem dali neizbrisivi trag vjere i pripadnosti hrvatskom narodu. „Imala je i moja baba i mater. Nikad mi nije branila. Žene su volile da se to napravi.“
„Pitali su me na moru( u Dalmaciji) u izbjeglištvu „Što si to radila ?“, a ja sam im rekla : „Da se zna da smo Hrvati! Ovo se nikad nemore izbrisat, to je unišlo do kosti. I u Njemačkoj su me često znali slikat i pitat: „Što ti je to što nosiš?“ „ Nosim svoj križ“, rekla sam.“


Razloge izumiranja ovog običaja Ljuba vidi u ratnim nedaćama 2. Sv. rata, kada su mnogi bili raseljeni a samim tim izgubilo se dosta običaja. Naravno da s dolaskom komunizma nije bilo poželjno isticati svoju vjeru. „Rat je bio pa izumrlo“, kaže Ljuba.


Ljuba i Milica (o Milici vec ima clanak, vidi starije priloge u blogu)


Tekst i slike: Tea Turalija




Marica (Botun, Kupres)


Marica Džeko (rođ. Kusić) 20.11.1933. godine u selu Botun, Kupres
Marica je sicana u ranoj dobi, između 5. i 6. Godine, pa se slabo sjeća procesa sicanja : Bila sam mala, nisam još ni u školu krenula. Bio je neki svetac. Sestra Jela nije se volila sicat pa je mene potpučila, ona se bojala. Bilo je curica koliko oćeš... i većih od 15-17 godina. Mater moja je imala križeve na obe ruke.
Sicanje je u vrijeme turske okupacije Bosne i Hercegovine bilo nužno kako bi se djeca zaštitila od otmice. Mnogi su uz križeve sicali i inicijale imena kako bi znali tko su ako ih jednom Turci otmu. Turci su napustili Bosnu i Hercegovinu 1878. godine s dolaskom Austro-Ugarske. Strahote koje su Turci radili nad kršćanskim pukom prepričavale su se generacijama:
Mater moja Kata mi pričala“ Otimali su dicu Turci da ih poturče. Mušku najviše. Kad bi došli primećat, sakrij malo dite pod košulju da ga ne vide. Nije moglo ostat muško dite. Ubijali bi ih ili ih poturči.“
Nakon nedaća s Turcima došao je komunizam za vrijeme kojeg se običaj sicanja iskorijenio. U to vrijeme je crkva bila progonjena. Mnogima koji su imali sicane križeve je bilo teško nositi se s komunističkim vlastima. Marica pripovijeda: Nisam smila kazat da sam Hrvatica. Jedna žena iz Poriča u Bugojnu je ima više križeva na rukama i na prsima i tili je izbacit s posla. Pozivali je da odgovara, išla direktorima na ispitivanje.
Kad bi mene pitali komunisti : „Što si sicala, ko te sico?“, ja bi rekla: „Ne znam, sestra me sicala kad sam bila mala.“
Prezirali su nas zbog tog. Rekli bi : „Vidi prava katolkinja“.



Tekst i slike: Tea Turalija





Anica (Mlakva, Kupres)


Anica Radoš (rođ. Lozančić) 23.08.1923. u selu Mlakva, Kupres
Anica ima 3 sicana križa na jednoj ruci te 4 točkice kod palca: 
Sestra Ruža mi sicala prvi, Marica drugi kad sam imala oko 7 godina na Svetog Josipa 19. ožujka .
Sicali su se kako bi označili pripadnost kršćanskoj vjeri : „Da imamo križeve, da smo kršćanke“, veli Anica.
I Anica svjedoči o upotrebi majčinog mlijeka za sicanje, koje bi se pomješalo s čađi iz fenjera. U to doba se upotrebljavao plavi papir, sličan indigu, koji bi se par dana držao na sicanom križu kako bi poprimio plavu boju:
Sicali se s materinim mlikom i čađi iz fenjera. Bocka se dok krv ne poteče, metneš papira pa ga isicaš. 2-3 dana smo držali plavi papir na ruci. 
Sicanje je bio običaj na kojem bi prisustvovale mlađe curice i dječaci. Dječacima su uz križ sicali i ime kako bi ih obilježili jer su ih Turci otimali za vrijeme okupacije Bosne i Hercegovine 1463.-1878. godine:
„Bile moje neviste, stričevke i još dice mojih godina. Svaka je imala po križ. Muški su ime pisali“, veli Anica.
Za vrijeme komunizma običaj je potpuno iskorijenjen jer su komunisti običaj smatrali primitivnim a i nije bilo poželjno isticati katoličku vjeru :
„Nije se više radilo onda i nisam svojoj dici sicala. Krili smo od komunista. Smrknuli bi se. Nije im bilo drago da to vide.“


Anica Radoš, maiden name Lozančić, born 23. 08.1933 in village Mlakva in Kupres municipality.
Anica has 3 tattooed crosses on one hand and 4 dots near the thumb on left hand: 
My sister Ruža tattooed the first cross, Marica the second when I was about 7 years of age. It was Saint Joseph's Day on 19. March.
We were tattooed because of the belonging to Christian faith: “ So that we have crosses in order to show that we are Christian“, says Anica.
Anica also testifies about the use of mothers milk for the process of tattooing, wich would be mixed with ....from the lamp. She also tells about the use of blue paper that was put on the tattoo for a couple of days so that the tattoo could take the blue colour: 
We were tattooed with mothers milk and ...from the lamp. They would... until the blood would ran, then put the blue paper and cut. We would leave the blue paper for a 2-3 days on the tattooed hand.
Young girls and boys attended the tattooing ceremony. Except crosses also initials would be tattooed mainly to boys because they were often kidnapped during Turkish occupation of Bosnia and Herzegovina from 1463-1878:
„There were my aunties, uncle's daughters and a lot of children of my age. Everybody had a cross. Boys were tattooed with initials“, says Anica.
During communism this custom died out because communists considered it primitive and it wasn't welcome to express catholic faith:
We stopped doing it and I didn't tattoo my children. We were hidding it from the communists. They didn't like to see it.

Tekst i slike: Tea Turalija



Tea (Kupres)
Tea

"ja sam to stavila zbog bake, ona je imala na obje ruke takve tetovaze. tetovirali su ju kao curicu, rekla je da ih je to tada razlikovalo od muslimana( baka marica je rodom iz otinovaca, kupres, i djevojacko joj je prezime lozancic). baka mi je puno zacila u zivotu, bila je divna zena i prema svojoj djeci i prema nama unucadi. najdraza sjecanja na nju su mi razvijanje pite u botunu prije rata i kasnije nase zajednicko moljenje krunice. dok je ona molila ja sam cesto gledala njene ruke, vec tada sam olovkom znala sama sebi iscrtati te krizice na rukama da budem kao baka. ona mi je usadila vjeru u Boga i naucila me moliti. i kad god vidim sklopljene ruke mene one podsjete na njene ruke i te plave krizeve na njima. nekako mi je ta tetovaza bila simbol toga. zeljela sam ju staviti kao trajnu uspomenu. dugo sam razmisljala da li da se tetoviram i odlucila sam da hocu. htjela sam ju prvo staviti na ruku ali predomislila sam pa sam ju ipak stavila iza uha gdje je manje vidljiva. kasnije sam se pocela malo vise interesirati o tome kako su se te tetovaze ranije radile ...to sam napravila 2006, imala sam 21 godinu "

Tekst i slika: Tea Turalija




Svaki križ na ruci kao sigurna "ulaznica“ u raj


Mirela Tučić 

Tetoviranje Hrvata katolika u BiH datira još iz vremena kada je to područje palo pod osmanlijsku vlast. Narodne predaje i danas govore o tetoviranju koje je služilo da se djevojke sačuvaju od begova, koji su tražili pravo prve bračne noći. Navodno su zaobilazili djevojke koje bi po tijelu nosile znak križa.



Tradicija tetoviranja Hrvata i danas se čuva u nekim hrvatskim krajevima, a jedan od njih je zasigurno i Ramski kraj gdje i danas po selima, gdje živi starija “čeljad”, žive i priče o razlozima i načinima tetoviranja. Marija i Luca iz sela Jaklići, udaljenog nekoliko kilometara od grada Prozora, ispričale su nam svoju priču o tetoviranju, odnosno kako one to kažu “sicanju” hrvatskih žena.
Bolna iskustva



Luca je, kaže, bila sicana još dok je bila djevojčica. Sicalo se uglavnom na Ivandan, Blagovijest, Cvjetnicu ili koji drugi dan u Velikom tjednu kada se iskupi “mlađarija” neke obitelji. I dok su se jedni s velikom radošću podvrgavali toj bolnoj operaciji koja se produžuje dok ruke ne oblije krv te se bol više ne može snositi, Luca je prilikom svog prvog sicanja pobjegla.



“Kata Pavlović zvana Džeanka me sicala kada mi je bilo samo 14 godina. Sjećam se da me jako boljelo, pa sam pobjegla. Moja majka, koja je i sama bila tetovirana, na mene je galamila da moram to do kraja završiti, u protivnom neću u raj”, prisjeća se Luca tog bolnog iskustva iz svog djetinjstva. Tada se, osim što se na ovaj način čuvalo od turskih begova, vjerovalo da tko nema križa na ruci, neće otići u raj. Što više križeva, to ćeš sebi prije osigurati mjesto u raju. Luca se zbog toga opet vratila, pretrpjela sve to i danas joj je, kako kaže, drago zbog toga.



“Ja imam samo jedan križ i svoje ime i prezime koje sam sama isicala kasnije kada sam se “zacurila”. Ali bilo je dosta žena koje su imale križ i na čelu, znam jednu ženu koju su zbog toga zvali Križulja”, kaže Luca.



Preuzeto sa: http://tetoviranicovjek.bloger.index.hr/



Nema komentara:

Objavi komentar

Samo kupreške vijesti - Web stranica sela Zlosela u općini Kupres, Dobrodošli WWW.ZLOSELA.COM! Kupreški edukativno-informativni web portal!