NAJAVA - FLIFA ŠUJICA: SKUPŠTINA I PREZENTACIJA IDEJNOG PROJEKTA BOTANIČKOG VRTA U ŠUJICI

VRT KAO SLIKA I ZNAK

(U povodu osnivanja botaničkoga vrta u Šuici)

    Neke želje, čežnje, žudnje, slutnje – često nejasno i kao u izmaglici –  ljudski stvor nosi u sebi, u svojoj srži [srcu, duši, podsvijesti, genima...  ovisno kako će tko to imenovati – kao što je prvi čovjek Adam nadijevao imena stvarima i pojavama], među njima jest svakako i slika vrta. Žudnja za vrtom i njegovo pravljenje [sadnja, gradnja, ukrašavanje, oblikovanje] nazočna je tijekom čitave poznate nam povijesti; u svakoj civilizaciji i na svim kontinentima.

     A u  tim izvedbama napravljenim ljudskim rukama i trudom odražava se jedna jedina slika s početka stvaranja – slika Vrta, Zemaljskoga raja, Edena:

     "I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio. Tada Jahve, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla – pogledu zamamljiva a dobra za hranu – i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla. Rijeka je izvirala iz Edena da bi natapala vrt; odatle se granala u četiri kraka." (Post 8-10)[1]

      "Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva." (Post 15)

Slika koja je ostala usađena u memoriju ljudske duše, neko nutarnje pamćenje [premda mozak baš i nema, čini mi se, izravne veze s tim], za kojom čezne od rođenja do tjelesne smrti.

     Sjeća je se.

     Priziva.

     Traži njezin barem približan odraz u dostupnome.

     Tu sliku Zemaljskoga raja. [Izgubljena poznatim prijestupom praroditelja, tzv. istočnim grijehom.]    

     Raja predočena slikom vrta.

     Vrta napravljena rukama i umijećem, da bi bio barem podsjetnik na Vrt s istoka, s prapočetka: Raj zemaljski, Eden.

     Kako je to sjećanje nazočno i u svim ostalim tradicijama koje nemaju nikakve veze s judeo-kršćanskom, razumno je zaključiti da i u njima postoji slično pamćenje negdašnjega prastanja blaženstva i blagostanja na zemlji, u kojemu je čovjek bio u neskrivenu doticaju s Bogom (božanstvom). Nalazimo ga u predajama o tzv. zlatnome dobu, pa i hrvatskoj usmenoj tradiciji.[2]

      U ovoj prigodi (osnivanju novoga botaničkoga vrta udruge "Flifa" u Šuici) ne kanimo produbljivati temu i istraživati symboliku vrtova kroz povijest – postoje o tome brojni pisani izvori – ali valjalo bi barem spomenuti renesansu, kada je vrtogradnja kao vrst arhitekture upravo cvjetala. No u tome bitnome razdoblju [obično predočavanu samo sa svijetle strane] ima i doista mračnih segmenata: npr. magija je ponovno oživljena te je postala javna stvar, građeni su i vrtovi s drugom namjenom: onom protivnom.  "Ako je vrt, ili njegov dio, napravljen u obliku talismana (obično sa znakom zloduha), onda je i u njemu omogućena 'nazočnost' nevidljive mračne sile. Kad se danas govori o 'čarobnim vrtovima', nitko i ne pomišlja na pravo značenje izričaja, već tek na izvanjsku ljepotu i zanimljivost izvedbe – prepuštajući se, u naletu sve veće površnosti i naivnosti (kao i u mnogim drugim stvarima), sveopćemu zaboravu u kojemu su riječi izgubile prava značenja, ostavljajući nam samo šuplje ljušture."[3]

     

     I najmanja biljčica je pravo čudo [kao i sve što je živo], a posebno su očaravajuće one u kršu, kamenjaru i okrutnu planinskom okruženju:

Kad u kolovozu, oprljenu suncem,

na vrhu stijene

vidiš biljku da raste

-  zastani

i ponikni pred rastom

(jer lako je bujati u plodnu tlu,

i širokome polju,

ili uz obalu rijeke)

ponizan

izreci hvalu veličini Tvorca,

što se i na taj  (jedva primjetan)  način

posve čudesno očituje.

                                      (I. Grljušić: OČITOVANJE) [4]

   

     Kakve sve  raznovrstne i opojne mirise ne proizvode te veličanstvene biljke urešene cvjetovima izraslim iz srca Ljepote, koji kao da donose dio neke izvorne svježine iz onostranosti; ali ne samo te od kojih zastaje dah, već i one posve skromne  sa skroz neuglednim cvjetićima.

      Bilje koje mirisom slavi Gospodina (zašto bi inače mirisalo, kukcima je dostatan nektar i privlačna boja latica): "Podnevni mirisi iz prančioka: kadulje, vrijeska, lavande, pelina, lovora, metvice, ružmarina, bora, bokvice, smriča, ive, dubčaca, popunca, velebilja – i noćni mirisi ruža ... U stotinama nijansi, neponovljivih, neprispodobivih i oponašanju nepodobnih – odaslanih u eter uzastopnim valovima iz malih tvornica eterična bilja. (Jadni čovječuljak se upinje osvojiti svemir, a nikada neće uspjeti napraviti postrojenje za proizvodnju mirisa od tisuće sastojaka, kao što ga pravi najšugaviji lavandin grm.)"[5]

     Botanički vrt  projektiran je u prostoru nasuprot postaja Križnoga puta. Kao da je i tu vidljiva symbolika: preko Muke i Otkupljenja – do raja. Ne više zemaljskoga, koji se ne može ponoviti, već nebeskoga, kojemu se duše vjernih nadaju, poslije "drugoga suda" na kraju vremena. I na ovaj znakovit način – pa ma kako malen bio znamen – uređenoga vrta.

     Da se možemo (mi i oni koji će doći poslije nas) zaustaviti, diviti se,  stati i razmisliti.

     I čuvati sve to što imamo.

     Sve to obilje što nam ga je Bog dao: "Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva."

     Ovo bogatstvo na širemu području Šuice (I inače. I drugdje. Posvuda.)  A da bismo ga mogli čuvati i skrbiti se za nj, moramo ga najprije upoznati. Vidjeti, znati, pomirisati, opipati, proučiti. Voljeti.

     Sukladno svome pozivu, ovaj kratak napis završit ću stihovima (pjesništvo ipak dopire, usudio bih se reći,  i ondje gdje ratio ne može):

Dok prolaziš putovima zemlje

                   -  stazama  što šaroliko vijugaju  -

zaustavi se,

pogledaj,

stani

…

Pogledaj

taj zanos kojim niče bilje,

dobrotu u koju uzrasta, dobrostivo,

u najboljemu suodnosu počelâ

                                           (uzduha,

                                           vode

                                           i vatre)

jedinstveno nadvijenih nad proljetnom zemljom:

                              obujmljenom,

                              ugrijanom,

                              ovlaženom;

ojuženoj suncem

      -  s blagoslovom dažda  -

umivenoj,

prozračenoj …

Poslušaj lahor kako šumori meko

-  tražeći obraz za milovanje -

i vabi u nebo,

                            u modrinu,

u mladu proljetnu svjetlost.

Pogledaj!

Vidiš li taj zanos kojim raste bilje

                             (iz kamenja,

                             iz kore,

                             iz ustajalih voda)

veselo i tiho:

u nebo,

u pjesmu,

u svjetlost.[6]

                   

  

                                                                    IVAN GRLJUŠIĆ

                                                               www.ivan-grljusic.hr

---

[1]      Navodi prema Bibliji KS, Zagreb, 1974.

[2]      U pripovijetki Tri sunca. Vidi I. Grljušić: Tri sunca, Zagreb, 2001.; Poljica, 2004. (2. prošireno izdanje). A da je to hrvatska inačica predaje o zlatnome dobu, pisac je isticao i u nekim drugim spisima.

[3]      I. Grljušić: Sotonsko nastojanje da se naškodi zemlji... Poljica, 2013., str 33-34.

[4]     Pjesma Očitovanje je iz autorove zbirke Molitva, Sarajevo, 1999.

[5]      I. G.: Godišnja doba. Iz knjige Afroditin osmijeh, Split, 2003., str 82.

[6]      I. Grljušić: Proljeće. Pjesma iz zbirke Molitva. Sarajevo, 1999.