Stiglo na naš e-mail: KUPREŠKI RATNICI

Kupreški ratnici

Autor pjesme: Zdenka Bilobrk

Raduša, Stožer, Cincar, triptih Dinarskog sklada,

Božanska vajala ruka, krunu Kupresa grada.

Visili čempresi stasom, ljepotu Kupreških vrata;

divotu psaltira, krasom, grobovi starih Hrvata.

Tajanstvo prošlosti duge, korijen zarnih dubina,

Mramorjem pružao zapis; V Ime Otca i Sina...........

Vjetar je neba mijenjao boje i zrakom vezao zvuke;

Mrvtica kitila vrutke svoje, a cure, tanahne struke.

Kosci klepali kose, sa puno mara i volje;

željno čekalo noge je bose, Kupreško ravno polje.

Spokojna snivala sela, vrhunce tihane, snene,

a pjesma, davnašnjih prela, bunila uspomene.

Niz Stožer, stuštila studen, koseći dahom strminu

i zveket, rezak, leden, parao jalno tišinu.

Vrijeme je znalo načiniti štetu, glave su pamtile sijede;

gledali lica svakojakom svijetu i oči, gladi i bijede.

Pošasti rata i Srpskih zala, istom bilo i prije;

kakovih pakosti, zloće i jala, zadugo Bosna upamtila nije.

Da Cincar, urankom znao, što se niz Stožer valja,

nikada Kupres, dopao ne bi, krvavih četničkih ralja!

Silne bi digao vjetre, Raduše, izvore brojne;

sledio prikaze, dronjave, klete, strgao oklope bojne!

Bježala zvijezda bi mrska, poslana da narod kolje...

I ne bi, vojna, pogana Srpska, gazila pitomo polje!

Sve bi, ostalo isto... Lijepo kao prije...

Gledalo, nebo bi, čisto, Mrtvicu kako se vije.

Curske bi, noge bose, gazile livade cvjetne,

noseći gizdave kose, mamile uzdahe sjetne.

Uživala spokojna sela, snatreć vrhunce snene,

a pjesma s davnašnjih sijela, budila uspomene...

Tad ne bi Hrvatska Majka, svog oplakivala sina,

niti, Sinjanke Anke, dopala ista sudbina.

Na humku pronašla cvatnom, grobak žalnih dubina;

prekrite Kupreškim platnom, usnule kosti svog sina...

Čempresi visili stasom, tugu Kupreških vrata,

Žalobni mrmor, krasom, grobovi Starih Hrvata.

Zdenka Bilobrk

Hvala gđi. Zdenki Bilobrk na ovoj lijepoj pjesmi!

U sjećanje na poginule i nestale branitelje na kupreškom polju 1992. godine!