Predaja Hrvatske vojske na Bleiburgu:
Početak svibanjske katastrofe
Nakon 4 godine svoga postojanja, Nezavisna Država Hrvatska pala je pod naletom jugoslavenskih partizana i njihovih moćnih patrona – SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i SSSR-a. Poslije proboja Zvonimirove obrambene linije (Belišće – Travnik – Ljubuški) počinju masovni zločini partizana (miješane vojske uvjerenih komunista, zavedenih HSS-ovaca i prebjeglih četnika) nad Hrvatima po Bosni, Slavoniji, Turskoj Hrvatskoj, Dalmaciji, Lici, Hercegovini i drugim netom “oslobođenim” krajevima.
Proglasom poglavnika dr. Ante Pavelića od 5. svibnja 1945. pučanstvo Zagreba i okolice, ali i preko 150.000 prognanika s hrvatskih područja koja su zaposjeli partizani, započinje svoje veliko povlačenje prema Sloveniji i dalje prema Austriji (tada Njemački Reich), gdje su se trebali predati zapadnim saveznicima i izbjeći ” krvnu osvetu” o kojoj su Tito i njegovi suradnici već naveliko pričali i koja se već provodila nad nedužnim Hrvatima. Desetak dana nakon izlaska većine (ne svih) Hrvata iz Zagreba, koji je okupiran 8. svibnja i u kojemu su odmah počinjeni masovni zločini neviđenih razmjera (pokolj 300 ranjenika i civila iz bolnice Rebro, masakr nad studentima prava u blizini današnjeg Učiteljskog fakulteta, pogrom civila na Jelačićevu Trgu itd.), Hrvatska vojska i narod u povlačenju dolaze do mjesta Bleiburg na krajnjem jugu Koruške (današnja Austrija). Hrvatski časnici predvođeni generalom Herenčićem pokušavaju se mirno predati britanskom brigadiru Scottu, nadležnom čovjeku feldmaršala Alexandera za čitavo to područje. General Scott, po naputku s vrha te na nagovor partizanskog komesara i bivšeg četnika Milana Baste, rezolutno odbija prihvatiti hrvatsku predaju. Iako i sam vidi da se većinom radi o civilima, ranjenicima i bolesnicima, Scott je revan u ispunjavanju zapovijedi Harolda McMillana, britanskog povjerenika za čitavo područje Sredozemlja i vjerojatno osobe koja je najviše kriva za kasniji genocid i umalo istrijebljenje hrvatskoga puka.
Tko je bio taj čovjek? Tek kada je izbio drugi svjetski rat McMillanu se pokazala prilika da pokaže svoje prave talente za organizaciju, diplomaciju i rukovođenje. Nakon što se pokazao sposobnim radom u Ministarstvu opskrbe Churchill ga je krajem 1942. neočekivano postavio na posve novo i izuzetno zahtjevno mjesto od ključne važnosti u vođenju rata-postao je opunomoćeni ministar pri glavnom štabu savezničkih snaga. Bio je odgovoran izravno generalu Eisenhoweru. Za Macmillana je služba opunomoćenog ministra predstavljala vrhunac njegovih ambicija («Najznačajniji trenutak moga života bio je dok sam upravljao nepreglednim mnoštvom savezničkih interesa na cijelom Sredozemlju. Družio sam se s kraljevima, feldmaršalima, premijerima, predsjednicima…»). Kasnije će Macmillan postati i britanski premijer. Kako se bližilo proljeće opunomoćenog ministra sve je više zaokupljivao problem odnosa s novim režimom maršala Tita u Jugoslaviji. Četvrtog je svibnja zabilježio u svoj dnevnik da se «naglo razvija nova glavobolja-Jugoslavenske armije prodiru u Julijsku krajinu i Austriju-u žestokoj utrci s Osmom armijom».
Prije bleiburške krize, britanske su snage tolerirale predaju manjih vojnih postrojbi, a britanski su stražari sprječavali bande partizana koji su tražili načina da se dokopaju Hrvata. No, od 15.svibnja nadalje, politika britanskog 5. korpusa prema zarobljenim Hrvatima drastično se promijenila. Politika poštivanja ratnih zakona pretvorila se u politiku suradnje i podrške komunističkom režimu. Trećeg tjedna svibnja 1945. odlučeno je da se svi Hrvati, koji su bili pod kontrolom Petog korpusa, predajuTitu. Što je dovelo do tako dramatične promjene?
Zaokret je počeo 13. svibnja kada je Harold Macmillan iznenada stigao u Glavni stožer Petog korpusa. U to vrijeme Macmillan je bio politički savjetnik feldmaršala Alexandera, što mu je omogućavalo izravnu komunikaciju direktno s Uredom za vanjske poslove i predsjednikom vlade .Macmillan je 12.svibnja otputovao u sjeveroistočnu Italiju, u sjedište Osme armije, kako bi se s generalom McCreeryjem konzultirao o sve lošijim odnosima s Titom. Namjera mu je, navodno, bila obavijestiti McCreevyja o političkoj situaciji, te od stručnjaka na licu mjesta dobiti vojnu procjenu situacije.
U tom trenutku nastaje preokret u McMillanovu planu. Umjesto da je, kao što je bilo predviđeno, otputovao u Napulj, on iznenada avionom dolazi u Austriju. Tamo je proveo dva sata u razgovoru s Keightleyem i suradnicima. Taj susret poznat je pod nazivom Klagenfurtska zavjera.Što se dogodilo na tom sastanku, može se zaključiti samo iz događaja koji su uslijedili, budući da Macmillan nikada nije otkrio razloge iznenadne promjene plana glede puta, kao ni teme diskusija koje su vođene s Petim korpusom. Prije McMillanova dolaska zapisi ukazuju da Peti korpus nije imao ni namjeru, ni želju bilo koga predati. Potom se međutim dogodio radikalan preokret. Po povratku u Napulj 14. svibnja Macmillan je uspio uvjeriti Alexanderovog izvršnog administrativnog časnika generala Robertsona da izda zapovijed o repatrijaciji Jugoslavenskih subjekata jugoslavenskim a Kozake sovjetskim komunistima. Ovakav plan je zahtijevao i opsežnu obmanu savezničkog zapovjedništva. Odluka o prisilnoj repatrijaciji bila je politička odluka.
Macmillan je bio iskusan politički savjetnik War Officea(Britansko ministarstvo rata),te čovjek u izravnom dodiru s premijerom, kabinetom i Foreign Officeom(Britansko ministarstvo vanjskih poslova).
Njegov ugled bio je golem i nije bilo vjerojatno da će ga kakav general na bojištu dovesti u pitanje kada je tako očito da je riječ o stvarima unutar njegova ministarskog djelokruga. Macmillan je stoga savjetovao Keightleyu da izruči sve Kozake i Jugoslavenske subjekte. Pozvao je McCreerya kako bi podržao Keightleyev(odnosno svoj) zahtjev, svojim se autoritetom, potom, poslužio da od generala Robertsona, koji je bio glavni administrativni oficir AFHQ-a(Glavni štab savezničkih snaga),izvuče naredbu kojom je odobreno izručenje, a Macmillan je to namjerno i vješto krio od Foreign Officea.
Kasno te noći 14. svibnja američki politički savjetnik Alexander Kirk poslao je svom Ministarstvu u Washington izvještaj sljedećeg sadržaja: »Danas popodne je general Robertson, izvršni administrativni časnik Glavnog stožera savezničkih snaga, zatražio od nas da se suglasimo s tekstom brzojava zapovjedniku Osme armije, kojom se ovlašćuje maršalu Tolbuhinu predati 28.000 Kozaka, uključujući žene i djecu, kao i velik broj disidenata-pripadnika jugoslavenskih postrojbi jugoslavenskim partizanima. Generalu Robertsonu je ministar Macmillan preporučio da tako postupi… Mi smo odgovorili da ne možemo dati suglasnost dok se ne obratimo našoj vladi. Izvršni časnik je izrazio nezadovoljstvo jer se nismo suglasili s njim, te je dodao da je suočen s teškim administrativnim problemom, stotinama tisuća ratnih zarobljenika, te se trenutno ne može zamarati tko bi bio ubijen ako se preda Rusima ili partizanima. Izjavio je da će on telegram poslati bez obzira na naše neslaganje. Stoga bi mišljenje Ministarstva o ovom pitanju bilo poželjni.»
Međutim, Kirk nije znao da je tog popodneva (14. svibnja) u 14:30 Robertson već odaslao zapovijed (FX 75383) Petom korpusu, odnosno Keightleyu da se ‘Rusi’ tj. Kozaci što hitnije predaju Staljinovim snagama. Robertson je zapovijed zaključio uputom: »Sve ljudstvo za koje je utvrđena jugoslavenska nacionalnost, a koje je služilo u njemačkim snagama, treba razoružati i predati jugoslavenskim snagama.» Kopije zapovijedi poslane su šefu Glavnog stožera, generalu Morganu, koji je upravo krenuo na dužu misiju u sjevernu Italiju i Austriju.
Značajno je da ni jedna kopija nije poslana Kirku, što znači da je cijela akcija provedena bez američkog pristanka. Ta je zapovijed služila kao temelj časnicima Petog korpusa za izvršenje repatrijacije zarobljenika i izbjeglica, koje su se provodile tijekom cijele druge polovice svibnja. Čudna je, ali izgleda neosporna, činjenica da sam Alexander nije znao za postojanje Robertsonove zapovijedi sve do 21.svibnja. Međutim, 16.svibnja, pogrešno vjerujući da su se Hrvati predali Osmoj armiji, Alexander ih nudi Titu: »Zapovjednik savezničkih postrojbi u Austriji javlja da se oko 200 000 Jugoslavena koji su služili u njemačkim snagama predalo Titu u ruke. Željeli bismo odmah vratiti te ljude snagama maršala Tita, pa bismo zamolili maršala da ih prihvati i ugovori s 5.korpusom najbolji način da se izvrši primopredaja na austrijskoj granici, južno od Klagenfurta i da ih vrati u Jugoslaviju» No,već su ti Jugoslaveni za koje je Alexander mislio da su se dobrovoljno predali, bili već dan prije izručeni Titu.
Kao što znamo, Kirk je iznio svoje neslaganje s Robertsonovim, odnosno McMillanovim prijedlogom da se zarobljenici predaju Titu stoga mu State Department zapovijeda da uloži službeni protest AFHQ-u,16.svibnja. Od Glavnog je stožera, Alexander tražio daljnje upute i pomoć pri «konačnom raščišćavanju prenatrpanog ljudstva u južnoj Austriji. Hitno tražimo uputstva za konačno razmještanje Jugoslavena i Kozaka. Ako bi ih se vratilo u zemlju podrijetla ,bilo bi fatalno za njihovo zdravlje…»
Ministarstva vanjskih poslova Amerike i Velike Britanije suglasila su se da je najbolje da postrojbe koje se žele predati britanskim i američkim snagama budu razoružane i poslane u logore u sjevernoj Italiji u kojima će biti podvrgnuti ispitivanjima. Sukladno tom stavu, upravo je sam Alexander 17. svibnja izdao zapovijed, poznata još pod nazivom ‘Distone zapovijed’ kojom se nalaže smještanje četnika i drugih jugoslavenskih zarobljenika i ‘disidenata’ iz Austrije u kampove u sjevernoj Italiji, kod Distonea, naravno ako se oni ne žele sami predati ‘svojim’ vlastima, tj. Titu. Kirk je smatrao da je sada sve riješeno i da je sve u skladu s odlukama, te da ne postoji mogućnost repatrijacije bjegunaca. Stoga on 18.svibnja javlja američkom Ministarstvu vanjskih poslova da je Alexander izdao zapovijed koja je zamijenila Robertsonovu, te da jugoslavenski zarobljenici više nisu ugroženi.
No, američki politički savjetnik je prevaren i ostavljen u uvjerenju da je Alexanderova zapovijed stavila van snage Robertsonovu. Tek nakon dva mjeseca Kirk će otkriti da su on i Alexander bili žrtve prijevare koju su izvršili njihovi suradnici.
Kako? Kad je Robertson primio kopiju od Alexandera 17.svibnja, shvatio je da Alexander nije znao za postojanje prijašnje naredbe. Robertson ga nije na to upozorio već je odlučio sudjelovati u McMillanovoj prijevari. Izručivanja su počela 15.svibnja i za njih nije znao nitko osim Macmillana, Robertsona, Keightleya i onih koji su bili na licu mjesta, primjerice Scott koji je smatrao da je zapovijed stigla od vrha AFHQ-a. Jedan od ove trojice, pretpostavlja se da je to bio Macmillan, budući da je bio Alexanderov savjetnik, lažno je dojavio da su se Hrvati predali Titu, stoga kako bi se brže otklonila kriza, Alexander je pitao Tita želi li te ljude. To je poslužilo McMillanu i Robertsonu da okrive Alexandera da je dogovorio predaju, budući da su spisi njihovih tajnih pregovora uništeni ili ih nikada nisu ni napisali, te predali vrhovnom zapovjedništvu.
U međuvremenu, Aldington (brigadir Toby Low-sposoban načelnik štaba i Keightleyev pomoćnik) na osnovi zapovijedi generala Robertsona, izdaje zapovijed o izručivanju «svih jugoslavenskih nacionalista», pazeći da primjerak ne padne u ruke višeg zapovjedništva. Pritom nije mario za civile koji su bili brojniji nego vojnici. General McCreery, pak, savjetuje Keightleyu da ne stupa u nikakav pismeni dogovor s jugoslavenskim zapovjednicima.
Unatoč vrlo jasnim odredbama, Aldington 19. svibnja potpisuje ugovor s jugoslavenskim pukovnikom Ivanovićem, kojim se Peti korpus obvezuje predati sve Jugoslavene u tom području Titovim snagama. U međuvremenu se provode masovni pokolji Hrvata, a oni koji tek stižu upućeni su Šestom odredu. Šesti odred specijalnih snaga je bila mala i visoko specijalizirana jedinica čiji je zadatak bio da ispunjava osjetljive zadatke koji su bili nepoznati regularnoj vojnoj liniji zapovijedanja .Drugim riječima, to je bila tajna specijalna jedinica. Jedinica je bila stacionirana na austrijsko-jugoslavenskoj granici. Ona je osigurala da regularne britanske snage ništa ne doznaju o pokoljima pri transportu.
O čemu se zapravo radilo? Umjesto u Italiju, zarobljenici su se slali Titovim trupama koje su potom preuzele ‘pošiljku’.Šesti odred trebao se pobrinuti da zarobljenici ‘sigurno’ stignu u Titove ruke i da zavaraju regularne britanske snage.Za transport, kao i za sporazum s Ivanovićem bio je zadužen brigadir Toby Low, odnosno lord Aldington.
Kada je 21. svibnja general McCreery zatražio objašnjenje je li Robertsonova zapovijed u skladu s politikom Glavnog stožera, feldmaršal Alexander po prvi puta doznaje za njezino postojanje. Time postaje jasno tko je bio ‘glavni krivac’ ove dobro osmišljene prijevare: Macmillan,koji je izuzetno dobro surađivao s Robertsonom. Zajednički su donijeli zapovijed koja je poslana Petom korpusu, naređujući izručivanje jugoslavenskih zatvorenika Titovim partizanima, što je bilo u direktnoj suprotnosti s politikom saveznika. Macmillan je ponukao Keightleya da preda jugoslavenske izbjeglice Titu (i Kozake Staljinu),usprkos tome što su upute koje je dobio od vlada Britanije i Sjedinjenih Država izričito zabranjivale takve akcije, stoga je akciju valjalo tajiti ne samo pred samim vladama i vrhovnim savezničkim zapovjednikom, već i pred britanskim trupama na licu mjesta, primjerice brigadiru Scottu, koje bi mogle prigovarati zbog očigledne nezakonitosti i nečovječnosti onoga što je planirano. Premda je Macmillan kasnije tvrdio kako mu je Alexander naložio da izda zapovijed koju je Keightley bio više nego spreman izvršiti, pokazalo se da su obje tvrdnje lažne.
Alexanderova zapovijed od 17. svibnja umalo je dovela u opasnost cijelu urotu, čiji je uspjeh ovisio o Robertsonovoj zapovijedi. Alexander se dosljedno protivio planiranim akcijama, a Keightley je prigovarao njihovu provođenju dok ga Macmillan nije nadvladao pomoću svog autoriteta, opunomoćenog ministra. Robertson i Macmillan zajedno su ismijali humanost feldmaršala Alexandera.
Posrijedi je međutim dvostruka zavjera-ona koja je bila na djelu u vrijeme događanja ,i kojoj je cilj bio spriječiti sudionike(Britance, Kozake i Jugoslavene) u uviđanju skrivene prirode operacije. Druga i pažljivije vođena na djelu je čak do danas, a to se zaključuje o tajanstvenim nedostatcima ‘osjetljivih’ spisa, primjerice nestanak čitavog arhiva McMillanova ureda u Glavnom štabu savezničkih snaga(AFHQ), koji bi uvelike pomogao shvaćanju čitave zbrke. Također nema nikakvih podataka o razlozima za neočekivan let u Klagenfurt.
Ne postoje nikakve bilješke o razgovoru s Keightleyem i McCreeryjem, nikakva svjedočanstva o izvještaju koji je podnio Alexanderu nakon povratka u Napulj. U njegovim dnevnicima nema ni spomena o porukama upućenim generalu Robertsonu 14.svibnja. Kirk je tek u kolovozu saznao da je bio prevaren. 14. kolovoza o tome je izvijestio State Department optužujući britanskog ministra Harolda Macmillana za izdaju i masakr.
Za vrijeme suđenja 1989. u Londonu, lord Aldington i njegov suradnik iz 5. korpusa, 1945., brigadirTryon-Wilson, branili su se Tyron-Wilsonovom tvrdnjom da su ubijeni civili bili tretirani kao simpatizeri tadašnje hrvatske vojske. Namjera te tvrdnje je bila opravdati uključenje civila među hrvatske vojnike koji su bili izručeni Titovim četama, iako civili nisu bili spomenuti u zapovijedi koju je navodno 5. korpus izvršio. Iako je taj plan Aldingtonu služio za ostvarenje cilja u to vrijeme, u stvarnosti samo je pogoršao prekršaj međunarodnog prava. Članak 81. u Ženevskoj konvenciji 1929. g. govori o tome da civili koji su simpatizeri određene vojske imaju pravo biti tretirani kao ratni zarobljenici.
Bleiburška tragedija i Križni putovi ne sastoje se samo u brojevima-to je tek jedna komponenta koja će s vremenom možda izaći na vidjelo. No, vrlo je vjerojatno da se precizni statistički podaci o umrlima nikada neće doznati. Kosti tisuće njih leže ispod proplanka na Kočevskom rogu, u masovnim grobnicama izvan Šentvida, uz putove smrti između Kranja i Vršca, ili ih pak svake godine otkopavaju austrijski plugovi na poljima oko Bleiburga i na mjestu sovjetskog prihvatnog logora u Grazu. U različitim prigodama i s različitom motivacijom, broj žrtava na Bleiburgu navodi se veoma različito.
Bitno je, međutim, napomenuti da su procjene uglavnom iznosili političari i nestručne osobe koje je politika odabirala prema svojim interesima. Dosadašnje procjene, koje su pomoću čudnih matematičko-statističkih metoda navodili pojedini neškolovani demografi, govore o približno 300 000 smrtno stradalih stanovnika Hrvatske, ukupno, u Drugom svjetskom ratu i neposrednom poraću. Prema tim autorima, u tom se broju nalazi nešto više od 200.000 Hrvata.
Naravno, svatko procjenjuje različito. U izvješću britanskih pilota, koji su sredinom svibnja 1945. nadlijetali sjeverozapadnu Sloveniju stoji podatak da se u kaotičnom pokretu prema austrijskoj granici približavalo više od pola milijuna vojnih i civilnih osoba. Prema izvješću jugoslavenskog Ministarstva unutarnjih poslova iz 1949. navodi se da je jugoslavenska vojska u završnim vojnim operacijama 1945. zarobila 341 000 neprijateljskih vojnika, a od toga broja 100.000 je poginulo ili ubijeno. U nepotpunom, pak, izvješću specijalnih postrojbi Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ) govori se o ubojstvu, ranjavanju i zarobljavanju približno 116.000 ustaša, četnika i pripadnika drugih neprijateljskih grupacija. U različitoj literaturi broj stradalih se kreće uglavnom između 200.000 i 500.000 ljudi.
Višegodišnjim istraživanjem, prof. dr. Mate Šimundić je prikupio podatke: u Dravogradu je masakrirano između 50.000 i 70.000 ljudi, u Mariboru je iskopana grobnica u duljini od 3.000 metara u kojoj je ubijeno između 40 000 i 70.000 ljudi, na Bleiburgu je ubijeno oko 30.000 ljudi, a na ‘marševima smrti’ stradalo je oko 125.000 ljudi. U taj broj ulaze ljudi stradali na putu, te oni koji su završili u ‘manjim, usputnim’ logorima. Prema njemu, nakon Drugog svjetskog rata, stradalo je ukupno između 345 000 i 495 000 ljudi, mada je taj brojka vjerojatno i mnogo veća. U svakom je slučaju Hrvatski narod (99% ubijenih) izgubio najmanje pola milijuna budućih generacija, što je nenadoknadiv gubitak te može dovesti do postepenog izumiranja Hrvatskoga naroda.
Opraštati je ljudski, žrtvovati se je ljudski, patiti je ljudski, ali i pamtiti je ljudski. Mnogi Hrvati nikada nisu oprostili dr. Anti Paveliću i nekim drugim ministrima tadašnje Hrvatske Vlade što su “napustili svoj narod” i otišli među prvima u sigurnost na Zapad. Međutim, uloga Poglavnika i navedene Vlade u izvlačenju tisuća civila tajnim kanalima u Austriju i Italiju je nemjerljiva, te se smatra da se po tom pitanju od strane Ustaškog Pokreta i općenito vodstva N.D.H. nije moglo mnogo više učiniti. Gore opisana prljava politička igra, koju su zakuhali Englezi i drugi britanski suradnici i simpatizeri dovela je do Križnih puteva zarobljenih Hrvata od Bleiburga do Srijema, Banata, Srbije, a ponekad i do Makedonije. Krvavi trag najvećeg zločina ikada počinjenog nad Hrvatima ili nad bilo kime na području Europe zauvijek je obilježio Jugoslaviju kao državu, te će svaka eventualna buduća zajednica slična Jugoslaviji također biti obilježena tim tragom, znakom koji pokazuje kako su Hrvati živjeli (i umirali) sa Srbima i drugim južnoslavenskim narodima, koji nam se predstavljahu kao “braća” što nisu ni u kojem smislu, a pogotovo ne po ponašanju. Motive partizanske bande koja je počinila ovaj stravični holokaust, genocid nad genocidima koji je zauvijek promijenio stanje svijesti u Hrvata bili su raznoliki: mržnja Srba prema Hrvatima, indoktrinacija mladih Hrvata do bezumlja te upućivanje istih na klanje vlastitoga naroda, ulagivanje Sovjetima koji su nakon pokolja većinom pljačkali žrtve, Titova osobna zapovijed o provođenju “osvete” («Što se tiče izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje-to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja izvan naše države. Ta manjina neće više nikada gledati naše divne planine, naša procvjetana polja. A ukoliko bi se to ipak dogodilo, trajalo bi samo kratko vrijeme.») koja ga je i učinila 9. najvećim svjetskim zločincem 20. stoljeća, te uvjerenost mnogih partizana i komunista da trebaju istrijebiti Hrvate da bi Jugoslavija preživjela (izjava Milovana Đilasa). Po svemu tome partizani su se zapravo potpuno izjednačili s četnicima i JNA iz posljednjeg Domovinskog Rata, koji su također činili nezapamćene zločine po Hrvatskim Zemljama u ime iste te Jugoslavije, Tita, Partije, Draže Mihajlovića i konačno Velike Srbije, koju su 1945. partizani i osnovali po komunističko – unitarističkom jugoslavenskom načelu. Država koja se nimalo ne razlikuje od one koju je pokušao stvoriti Slobodan Milošević, niti je od nje išta bolja.
Autor: Juraj Njegovan pl. Balen
Preuzeto sa: www.sloboda.hr
Vidi još:
Nema komentara:
Objavi komentar
Samo kupreške vijesti - Web stranica sela Zlosela u općini Kupres, Dobrodošli WWW.ZLOSELA.COM! Kupreški edukativno-informativni web portal!