ŠAPE

Piše: Boris Čerkuč, dnevno.ba

Pišem ovo trećeg dana 2014., a to vam je onaj dan nakon dva neradna, dva najšugavija dana u godini, kad se ništa ne događa i kad su još uvijek top vijesti neki likovi što se goli kupaju u zaleđenim rijekama u čast Nove godine.

Šugavi dani, dakle. Nekima će čitava godina izgleda biti šugava, jer se ta bolest vratila na velika vrata. Kažu da je to bolest siromašnih i da se opako počinje širiti među našim stanovništvom. Posebno je ima u Mostaru. A sve nekako kontam – kako i ne bi kad će mnogi prije oprati automobil, nego sebe, i prije dubinski očistiti sjedala u njemu, nego oprati posteljinu na krevetu. Takav smo mi svijet. Primitivan i „siromašan u glavu” u svojoj namjeri da budemo moderni.

Šuga će se, ako mene pitate, nastaviti širiti.

Otpočetka godine ništa posebno, bili neradni dani, a odmora nemaš. Kolaju ljudi, kola rodbina, zvone telefoni, stižu poruke. Otkrio narod Viber pa udara k’o ono nekoć kad smo se nafriško masovno opskrbili mobitelima, pa smo čestitali i znanima i neznanima i poslali par milijardi SMS poruka u dva dana. Ili kao ono kad smo otkrili Facebook i konačno shvatili da čestitanje ne mora previše koštati. Joj, pa otvoriš Facebook, a ono ti pun zid želja i pozdrava. Pa smo i njega pomalo izgustirali, sad umjesto poruke svakom ponaosob, lijepo napišeš jedan status u kojem kolektivno svim prijateljima želiš sve najbolje – i kapak! Sad smo na Viberu. I zvoni li zvoni, svira li svira. Opet uglavnom poruke. Ili one naljepnice, vesele i šarene, koje stranci zovu stickerima.

Svaka čast, i ja želim sve najbolje u Novoj godini svima vama, ali još uvijek vjerujem da ako već nekome zbilja želiš sve najbolje, a ti ga onda barem nazovi. Pa se malo i ispričajte. Taj Viber ne košta ništa ni onda kad se nekoga zovne. Samo da se zna. Inače, kad smo već kod mene, nisam vam ja neki poseban čestitar i uglavnom mrzim kurtoaziju. Uglavnom ne šaljem poruke s najljepšim željama, pogotovo ne mobilnim aparatom. Nazovem one do kojih mi je posebno stalo, a i to nekako više da ubijem ovih par dosadnih dana, da nam obostrano brže prođe vrijeme. No, i to ubijanje vremena traje prekratko, nemamo si što reći u ove lijene blagdanske dane, jer se ništa ne događa, svijet kao da uspori do krajnje granice. Uostalom, sjećate li se kad vam je netko na blagdane ispričao kakav dobar aktualan vic?

Znači, da razjasnim, ja ne šaljem poruke, rijetko na njih i odgovaram. Smatram da se podrazumijeva da svima koje poznajem i s kojima tokom godine komuniciram ujedno želim dobro i u idućoj godini. Pa mi se nekako ne da gnjaviti ljude istim tipiziranim porukama, koje na kraju krajeva, ništa niti ne znače. Što se čudite? Pa i ja sam isti kao i vi, ali barem priznajem da ljude radije zovem kad mi nešto trebaju ili kad sam nešto ljut na njih.

Nego, nije meni toliko ovo s porukama, koliko me živciraju neke naše navike. Evo, dok ovo pišem žvaćem neko meso. Ima mu već koji dan, pa žvaćem ja njega, žvaće ono mene. Stara me stalno ganja po kući ne bi li mi nešto uvalila da pojedem. Nisam ja gladan, jedem sasvim uredno, ali situacija je takva da u kući ima svega, pa šteta da se ne jede. Treba netko počistiti sve ono što se nakuhalo i napeklo zadnjih dana. A krizi usprkos, opet se napeklo i nakuhalo više nego treba. Pomislim kako smo mi jedan izrazito kontradiktoran narod, čitavu godinu kukamo kako je kriza i kako se nema, a onda opet pred blagdane navučemo u kuću i što treba i što ne treba, kao da je kraj godine ujedno i kraj Svijeta, kao da ne postoji siječanj i naredna godina!

I tako, na trpezi tradicionalno previše toga, a kolači će se i ove godine vući skoro do Uskrsa. Šape će možda i prebaciti. Kako i svake godine, postoje kolači, na jednoj strani – i postoje šape, na drugoj. Kolači se uglavnom smažu na vrijeme, onih najboljih nestane već do Tri Kralja. Ašape dođu kao neki cjelogodišnji ukras na stolu.

Stolnjak se ponekad i promijeni, ali šape ostaju uvijek iste i na istom mjestu. Kad god dođu kakvi gosti domaćica samo malo otpuhne prašinu s njih i ponudi ih uz čaj ili kavu.

Evo baš gledam te šape na stolu, podsjećaju me na naše političare. Ima ih raznih oblika, nisu sve na isti kalup, ali opet im je sadržaj potpuno isti. Čitao sam jutros kako Dragan Čović kaže kako je u nas situacija takva da je “javnosti ogađena politika i riječ – političar, što nije dobro, jer se ne smije gledati na to generalno.” Slažem se u potpunosti, znam i ja da postoje razni kolači, ali sam također svjestan da su u našoj politici samo šape. Raznih oblika, ali ipak samo šape.

Ah da, naravno, upravo sam se sjetio i Marije Antoanete i one njezine legendarne – Qu’ils mangent de la brioche! Eto, kad se narod dosjeti za koji mjesec da nema za kruha, šape će još uvijek biti na stolu.

Boris Čerkuč, dnevno.ba/