Na naš e-mail stiglo je pismo prof. Ante Vukadina, su-urednika web stranice mandino-selo.com i s radošću ga objavljujemo:
DRAGI MOJI KUPREŠACI, DRAGI ZLOSELJANI,
O članku
Jutros rano nazvaše me neki od mojih prijatelja – među
kojima je i jedan Kuprešak, koji me upitaše: šta učini pa te tvoji Kuprešaci
napadaju!?. Ostao sam iznenađen i zaprepašten: kako napadaju, tko, radi čega,
šta sam to ružnoga učinio!
Nakon pročitanog članka Tomislava Ivića, (vjerujem kako je
dotični gospodin urednik WEB stranice Zlosela), vidjeh da nisam ni napadnut,
niti oklevetan. Pismo Zloseljaka doživio sam više kao malu povredu njihovog visokog i dičnog
ponosa. Te ljudske osobine poštujem. Ovo što slijedi nije polemika sa
Kuprešacima. Jer niti ima za to razloga, niti imam bilo kakvu potrebu zametnuti
ljuti boj sa mojim dragim kupreškim svijetom.
Priznam malo su me zasmetale
u članku navedene neke općenite napomene o tomu kako stalno netko napada
Kuprešake i ima nešto protiv Kupresa. U ovome kontekstu lako se može iščitati
da se i moje ime može ubrojiti među te zle napadače! Ne vjerujem da je autor
priloga baš tako mislio. Uvjeren sam da za takvu prosudbu nema ama baš nikakva
razloga.
O životu i radu u Kupresu
Stjecajem životnih prilika sve do 1974. o Kupresu sam daleko
više čuo nego o Kuprešacima. Do te godine znao sam ponešto o povijesti Kupresa
i Kuprešaka. Bile su to povijesne činjenice naučene iz tadašnjih knjiga i
rijetkih priča koje sam slušao od svojih Duvnjaka. Naime, 1974. god. na Kupresu
je otvoren Srdnjoškolski centar u sklopu kojeg je počela s radom i
kupreška gimnazija. Tada sam, kalo mladi
profesor mogao birati u kojem ću mjestu izvan, Duvna, raditi na nekoj srednjoj
školi. Izabrao sam baš Kupres. Doći tada predavati na gimnaziji koja se tek
osniva i živjeti na Kupresu nije bilo baš mnogo
takvih zanesenjaka. Za početak rada srednje škole trebalo je osim
polaznika, školske zgrade i profesorki kadar. Domaćih ljudi tada još nije bilo
dovoljno. Priznam da me nije trebalo puno nagovarati da prihvatim poziv
Kuprešaka i dođem – pomognem novoj gimnaziji da krene u život. Danas sam pnosan
što sam među prvom generacijom profesora koji su radili na samom početku rada
Kupreške gimnazije.
Danas
mislim kako sam dobro učinio što sam
radio na kupreškoj gimnaziji i živio na Kupresu. Uskoro sam nagovorio i svoju
današnju suprugu pa je i ona počela raditi na istoj školi. Upoznao sam kupreške
ljude i njihove običaje, kuprešku kulturu i dušu Kuprešaka. Dobro se sjećam
toga vremena prije skoro 40 godina. Upoznao sam
i za prijatelje stekao mnoge drage Kuprešake, zavirio u mnoge njihove
domove, obišao svako naseljeno mjesto na Kupresu, popeo se na svaku kuprešku
goru i planinu. Tih godina posjetio sam i grobno mjesto Ivane Romić –Vukadin.
Tada nas je do groba doveo šumar bez jedne ruke. Sjećam se da se zvao Niko
Ćosić, možda se varam u prezimenu! (ovo sve sa pokojnima Željkom i Ferdom
Ćosić). Sve što sam tada vidio i doživio pohranio sam u svoje pamćenje i kao
dragocjenu poputbinu nosim to i čuvam i danas.
Po
odlasku iz Kupresa zadržao sam mnoga prijateljstva sa Kuprešacima i stjecao
nove prijatelje Kuprešake. Sa mnogim svojim učenicima – Kuprešacima i danas se
često viđam. Ni jedna Kupreška večer
bilo u Osijeku ili – češće u Zagrebu, nije protekla da me Kuprešaci nisu
pozvali, a ja bih se redovito i rado odazivao. Tako je i danas.
Za
vrijeme Domovinsklog rata bio sam utemeljitelj Udruge Duvnjaka koji su živjeli
u Osijeku i na području Slavonije. Ubrzo sam pomogao da sličnu udrugu osnuju i
Kuprešaci. Rado i često smo se družili. Bio je rat i bila je potreba zajednički
raditi i pomagati rodnom kraju - Duvno i Kupres. U više navrata posjetio sam
Kuprešake u Baškoj Vodi (jednom prilikom sa punim kamionom pomoći različitog
materijala potrebnog izbjeglom narodu). Dobro sam poznavao tadašnjeg kupreškog
župnika pok. Dominika Stojanovića.
U
vrijeme rata bio sam na Kupreškom bojištu krajem listopada i početkom studenoga
1994. kada su vođene bitke za oslobođenje Kupresa od zlikovaca i
okupatora.
Nakon
toliko dugo vremena dojmovi i sudovi su se slegli: boravkom na Kupresu upoznao
sam mnoge drage i čestite ljude. Sve što sam vidio i doživio na Kupresu
obagoatilo me je za cijeli život. Tadašnji moji učenici danas su odrasli i zreli ljudi. Gotovo su svi u životu
dobro uspjeli -potvrđuju se kao izvrsni u svojim strukama i zanimanjima
(liječnici, pravnici, profesori i dr. Ponosan sam na njih i rado ih sretnem i
pitam za njih.
I
danas, najmanje jedanput na godinu, kada dolazim u svoj rodni kraj, sada
Tomislavgrad, nikada ne propustim priliku svratiti na Kupres. Popijem kavu,
pojedem dobru puru sa sirom i sretnem uvijek neke znace i prijatelje.
Prisjetimo se vremena moje profešure, mnogih dragih ljudi, popričamo o ljudima
i prohujalim događajima. Ponekad samo sjednem uz potok Karićevac i misli teku
same od sebe i plove proteklim vremenom. I svaki puta mi bude drag taj posjet i
susret. Ostalo je to u meni i nije mi
žao!
O kuprešacima
Moja
ocjena je kako su Kuprešaci odreda čestiti i ponosni ljudi. Duboko odani i
vjerni svojoj kršćanskoj vjeri, svome hrvatskom rodu i svome kupreškom kraju.
Koliko god mogu podupirem ih u svemu tomu.
Ovo
što napisah može se nekomu učiniti kako
se branim i pravdam od nekoga ili nečega. NE! Hvala mojim Kuprešacima što su mi
dali priliku da malo otvorim dušu i rečem javno koju o tim, meni dragim i
dobrim ljudima.
Ovo
ne pišem, jer me gleda moja supruga, čiji roditelji su rođeni Zloseljaci.
Istina je da sam ja treći (meni poznat Duvnjak) koji se oženio ženom kupreških korjena.
Drago mi je ako je danas više Duvnjaka koji su postali kupreški zetovi.
Vjerujem da se nisu prevarili. Bilo bi lijepo na WEB stranicama Mandina Sela i Zlosela istražiti i predočiti
rezultate istraživanja međusobnih ženidbenih veza.
O web stranicama
A što se tiče moga mišljenja o
vrijednosti WEB stranica dvaju sela to vam je kao u svim dvojbama kada se
čovjek mora odlučiti na koju će stranu. Zar sam pogriješio što sam oženio
Kuprešku, a ne Duvanjku! U prirodi čovjeka je da se stalno mjeri, preispituje,
uspoređuje s drugima jednakim sebi , ali i
različitim . Sve to čini svakoga od nas boljim i potiče na više, jače,
brže.
Dobra
je stvar da su mladi ljudi i jednog i drugog sela iskoristili blagodati
informatike i proučavaju ljude i običaje svoga kraja. Oko tih stranica mnogi se
okupljaju, njegujući kulturnu baštinu i oživljavajući uspomene na ljude i
događaje svojih sela i rodnih zavičaja. Selo moje, mili zavičaju!
Uz
blagoslov Božji pozdrav Kupresu i Kuprešacima,
Prof.
Ante Vukadin
.........................................................................................................................
Poštovani prof. Ante, ( 12. 11. 2013.)
Hvala na ovom dojmljivom i predivnom pismu – pismu Vaših osjećaja vezanih za vrijeme provedeno u Kupresu.
Nisu ovo bile zlonamjerne reakcije nego obična ljudska potreba za razgovorom, konstruktivnom raspravom i razmjenom dojmova. Vidite, na jako puno načina smo povezani i možemo samo ovako lijep i pozitivan način ljudima pokazati da mogu biti aktivni u svom selu i na ovakve „internetske“ načine. Ovime privlačimo posjete na naše wb stranice, reakcije, komentare i sl. jer ljudi su pasivni, zatvoreni u sebe i svoje domove.
Učinilo mi se potrebnim reagirati na te naše članke iz slijedećeg razloga:
- Javna usporedba web stranica nije potrebna niti poželjna (pogotovo negativna za suprotnu stranu) jer nisu svi pasivni i šutljivi – netko će se ne daj Bože uzrujati
Mene je pogodilo jer sam preponosan na ovu web stranicu i sve što je u svom kratkom radu postigla. Zato sam reagirao, nadam se korektno i uljudno.
Bilo mi je drago vidjeti da naše sadržaje prenose drugi mediji jer je naša stranica praktički jedini web medij sa Kupresa koji u ovolikom obimu prenosi tekstualne vijesti, fotografije, događaje i sl.
Dugo sam razmišljao dali napisati neku reakciju, javiti se Vama na e-mail i eto, „što napisah, napisah!“.
Nadam se da Vas nisam povrijedio ili doveo u negativan kontekst u tekstu koji sam objavio, ukoliko jesam, primite moje najdublje isprike.
U vremenu komunističkog režima, naziv Zlosela i istoimeno selo bili su meta napada komunjara i udbaša iz razloga što je selo Zlosela sinonim za otpor agresoru kroz sve prošle ratove i nemile događaje a samim tim i trn u oku neprijateljima svega hrvatskoga na cijelom Završju i na bilo kakav napad – verbalni ili drugi, treba reagirati i u korjenu poništiti.
Možda sam ne razmišljajući Vaše ime povezao sa ovim ali u tom trenutku sam se tako osjećao. Nisam profesionalni novinar, nego jedan mladi čovjek sa izraženim lokal-patriotizmom.
A ljudi ko ljudi, ne čitaju članke kako treba pa na bilo kakav spomen „reakcije“ i polemike u tekstu pogrešno i doslovno shvate te riječi te ih nazivaju – napadom ili provokacijom. (mislim na te kuprešake koji su Vam prenijeli moju reakciju).
Na kraju, nadam se da ćemo imati priliku i uživo se upoznati što bi mi bilo pravo zadovoljstvo kako bi smo se našalili na ovu temu naših ugodnih internet-razgovora.
Lipi pozdrav iz Zlosela, uz isprike:
Tomislav Ivić- Tomo
P.S. Poziv na „proslavu 1. godine rada zlosela.com“ za 03.ožujka 2014. vrijedi!
Imam li dopuštenje Vaše pismo objaviti čitateljima zlosela.com?
.........................................................................................................................
Poštovani mladi prijatelju, (14. 11. 2013.)
Primio sam vaš odgovor na moje razmišljanje o vašem članku povodom moga članka o Ivani Vukadin - Romić (moji korjeni!). Hvala vam. Kako se vidi iz moga odgovora Vama bilo je to više moje prisjećanje na jedno vrijeme i ljude s kojima sam prijateljevao. Vjerujem kako su sva nerazumijevanja i nesporazumi nestali - Bogu hvala. Nadam se kako će moj odgovor vama naći mjesto na stranicama WEB-portala Zlosela i Mandina Sela. Imate moju potporu za objavu moga članka (radi toga sam ga i pisao!) na vašoj WEB-str.
Ovo je prilika više da jedni o drugima saznajemo više, više se upoznajemo, pa i prijateljujemo- ta jedan smo narod i puno nas toga povezuje.
Želim puno uspjeha u radu vama i vašim suradnicima. Poznato mi je koliko treba uložiti ljubavi i vremena na svakodnevnom oživljavanju WEB- stranice. Moji Mandoseljani već dobar broj godina nastoje svaki dan se oglasiti nekom malom viješću. To malo svima onima koji su izvan svoga rodnog kraja - daleko u tuđini- znači mnogo.
Bog vas blagoslovio,
| |||
| prof. Ante Vukadin | |||
Nema komentara:
Objavi komentar
Samo kupreške vijesti - Web stranica sela Zlosela u općini Kupres, Dobrodošli WWW.ZLOSELA.COM! Kupreški edukativno-informativni web portal!