petak, 7. travnja 2017.

MOJ KRIŽNI PUT OD ZLOSELA DO KNINA

Stipo GrgićSTIPO GRGIĆ njegov iskaz što je uzet iz TRN-a a objavljen 17. srpnja 1992. godine u br. 6. na str. 5. pod naslovom MONOLOG – MOJ KRIŽNI PUT OD ZLOSELA DO KNINA
(Doslovno prepisan iz TRN-a)


Prve pucnje na Kupreškoj visoravni ( petak, 3. travnja 1992.g. ) dočekao sam na straži u Mrđebarama, zajedno sa Josipom Dumančićem – Sepom. Bili su to pucnji iz pravca Šuice i Malovana čime je rat na Kupresu započeo. Vratili smo se sa straže i priključili ostalima iz jedinice. Otišli smo na rezervne položaje......


Negdje po podne četnici iz Blagaja su po nama otvorili minobacačku paljbu. Granate su padale po nama. Ja, kao i većina drugih, nisam paničario, ali oni neiskusniji dali su se u bijeg.
Od granata imali smo dva ranjena od kojih je jedan bio komandir voda. Osjetivši da se tu ne možemo održati, naredili su nam da se povučemo u Mrđebare jer su rovovi, ovdje na rezervnim položajima bili očajni. Zapovjed je preuzeo komandir odjeljenja, inače vozač.
U Mrđebarama smo organizirali straže i patrole. Na položajima se pucalo, a po Rastičevu i Trifunovića kućama čulo se i pješačko oružje i puškomitraljezi.
Noć je kod nas protekla mirno. Neki su osjećali strah.

Subota, 4. travnja
Jutro je počelo kanonadom pucnjave iz pješačkog oružja i puškomitraljeza. Nas devet bili smo određeni da idemo zamijeniti one na prvoj liniji, sa zadatka izviđanja i javljanja.
Iz pravca Kupresa odjekivalo je teško oruđe kao i iz pravca Malovana, a borbe kod Blagaja i Rastičeva su od ranog jutra neprekidne. Uzeli smo svi potrebnu nam opremu i pošli obilaznim i sigurnijim putem na rovove. uz put smo naišli na naše minobacačlije , spremali su se za okršaj. Nešto su se zezali i upravo su pripremu privodili kraju. Bila je to posada koja će nešto kasnije izginuti, svi do jednoga. Među njima je bio i moj brat Željko (1967. g.). Podjelili smo se u dvije grupe, lijevo su otišli:
Pavić, D. Akrap, Brko, M. Dumančić,
Desno smo otišli: Sepo na PM. Buljan, Čika i još A. Pavić i ja.
Mi smo imali stanicu ali lijeva nije.
Ušli smo u rovove i čekali. Neposredno poslije toga, po selu Rastičevu je otvorena žestoka paljba. Granate su padale kao kiša, od deset sati u jutro pa do predvečer. Tom prilikom su pogođene mnoge kuće, crkva u selu i mnogi osobni automobili. Naša posada minobacačlija je uspjela ušutkati neprijatelja ali za kratko. Oko jedan sat su počeli nas tražiti. S lijeve strane rova je pala jedna od čije detonacije sam bačen desno do Sepe, slijedeća nam je pala iza leđa i tako za redo su padale na prostor od 1,5 m – 4 m palo ih je 11 komada. Samo zahvaljujući Bogu smo preživili. Tada je iznad položaja na većoj visini nadletio jedan zrakoplov. Nakon toga je granatiranje pojačano pa nam je jedna na grudobranu pogodila PM. tako da je od njega samo ostala cijev, zatvarač i polomljeni kundak. Oko pet sati je stigla naredba o povlačenju jer , i mi smo to vidjeli, četnici ulazili u Rastičevo.
Na crkvu su izvjesili zastavu i odmah počeli pljačkati kuće odvozeći imovinu, osobne automobile i traktore. Pucnjava se malo stišala i mi smo taj trenutak iskoristili za povlačenje.
Tom prilikom su poginuli moj brat Željko, M. Tokić, N. Svalina, a bilo ja više ranjenih. Oko dvadeset sati smo se povukli u Zlosela. Tu smo ja i brat mi Petar oslobođeni dužnosti da bi se odmorili i pribrali. Sjećam se da su neki momci otišli u planinu pa će u Bugojno.
Nedjelja je bila mirna. Dojavljeno nam je kako će pokušati izvući mrtve da ih sahranimo u groblje. Međutim od toga nije bilo ništa. ( Ovdje se ja pitam, nije li to bila samo četnička taktika? ) U selu su bili civili, njih oko stotinu.

Ponedjeljak, 06. travnja.
Dan koji će mnogima vječno ostati urezan u srca, dan kada je za kratko vrijeme jedno selo zbrisano sa lica zemlje, dan kada se oblak sumornih crnih slutnji spustio na kuprešku visoravan i od nje suluda srbo-četnička soldateska načinila pakao na zemlji. Ipak, duh i snagu Zloseljana nikada neće uništiti.
Svanulo je prohladno jutro, tek po neki pas na ulici, slučajni šum vrata i po neka vatra na ognjištu svjedoče da selo nije prazno. U skloništima živost, kuha se jutarnja kava i doručak za žene i starce i vojnike koji ih čuvaju. A onda oko 6.30, zaglušujuća buka, na licima ljudi strah, iznenađenje i crna slutnja. Mnogi ne mogu vjerovati u ono što se događa. Buka tenkova postaje sve jača, selo je opkoljeno, narod je u stupici, sada na milost i nemilost neprijatelja. Šta raditi? S oružjem koje smo imali ( samo pješačko ) nismo mogli na tenkove. Oko 6.45, ispaljen je prvi plotun po selu. Zasut je hrvatski dom, crkva, škola i mnoge kuće. Po selu su ulične borbe, trešte rafali. Dolje zvižduk metaka a gore razaraju nam domove granatama. S moje strane jedna manja skupina četnika pokušava se probiti u selo , sreća,moja PAP-ovka me dobro sluša, uspijevam ih zadržati. Selom počinje drmati samohotka svojim PAM-om krši u prah ono što je već razoreno. Glavu je sve teže dići. Užas Već tri sata se tučemo sa četnicima, pomoći niotkuda. Nema se gdje skloniti, tenkovi haraju, granate sustižu jedna drugu. Jedina misao je kako se probiti kroz obruć, kako izvući narod. Svi naši pokušaju su uzaludni i oko 13 sati oko nas je zatvoren obruč i uviđamo bezizlaznost situacije. U tom periodu sa ono nešto malo protuoklopnog smo uspjeli uništiti jednu samohotku, kamion tenkovskog streljiva i oko šezdesetak četnika.
Ipak smo se spremili za proboj odlučni da nećemo živi u njihove ruke. Veza već 2-3 dana ne radi. nismo znali šta se dešava u Kupresu. Jedina mogućnost izlaza bila je u smjeru Malovana, koji je još, po našem sudu, u našim rukama, ako uspijemo probiti obruč.
Nije se u tome trenutku našao nitko od zapovjednika ili pak od političara iz organizacije obrane da nas obavijesti o stanju. U obruču je stotinu ljudi, staraca, žena i djece. Panika i strah su već uveliko zavladali. Žalosno je vidjeti te ljude, nemoćne i same, a još žalosnije žalosnije i bolnije to što im ne možeš pomoći.
Nikada mi neće biti jasno kako to da u Zloselima, nakon tri dana borbe, ima još civila, kako to da su tenkovi ušli u Zlosela, a niti jednog glasa od naših…
Ta i još mnoga pitanja neka na duši nosi organizacija.
Uvidjevši kako izlaza nema, više ni pucati nismo smijeli a kamoli krenuti u proboj, jer sada su nas već mogli ucjenjivati civilima, pobili bi ih. Posakrivali smo oznake HOS-a i oružje ali smo kod sebe zadržali po bombu. Sve su nas postrojili. Ta lica i cinizam nikada neću zaboraviti. Odveli su nas, sa rukama na gore, u kuću Pere Žulja. Tu su razdvojili muškarce i žene. Mislio sam kako je gotovo. uzeli su nam novac, nekima vjenčano prstenje i drugi nakit, češljeve, slike i sva dokumenta. Tada počinje užas. Počeli su nas tuči i prijetiti, iživljavali su svoje divljaštvona nama. Tukli su Đinu, starca od sedamdeset godina i šesnae- stogodišnjeg mu unuka Slađana. Postajali su sve okrutniji. Peru Žulja su izveli i pred njegovom rođenom kućom, na očigledsvih nas streljali su ga. Njegova se krv miješala sa kišom i odticala niz put. Poslije njega poveli su mene udarajući me kundacima. Već sam gledao kako mi u prsa podižu PM-a kada je došao šef arkanovaca i tvrdio je da me zna pa su me vratili u kuću na batinanje.
Tekla mi je krv, zapravo mi je oblila lice a oni su se smijali i uživali u tome, a onda je došao red na šesnaestogodišnjeg Slađana Mihaljevića, izveli su ga i streljali na oči brata blizanca Dražena, roditelja i male mu sestre. Njegovo beživotno tijelo je ostalo nepomično ležati na rodnoj mu grudi. I odmah potom su nožem naklali Marka Starkinog, sa lijeve strane vrata, i dalje su ga tukli a on je to sve herojski podnosio, ne pustivši niti glasa. A onda su ga uboli nožem u predjelu srca i izveli vani i ispalili rafal na njega.
Kod Mirka Čosića su našli hrvatske dinare i veču sumu DEM-a. Sve su mu uzeli, a onda ga odveli prema kući, malo potom otuda se začuo rafal.
Ne sjećam se koliko su nas dugo držali tu u kući ali kada su nas izveli vidio sam sliku užasa, selo pljačkaju, kuće gore, bezbroj čahura raznog kalibra sipaju nam oko nogu. Dim, palež, krv, mrtva tijela, selo prepušteno na nemilost četničke bande, slika je što mi se usjekla duboko u dušu kao posljednja koju sam vidjeo pred odlazak. Poveli su nas pješice u pravcu Blagaja.
Kiša
Bili Potok dogara
Srca su nam sleđena, i još nas tuku.
Sve smo izgubili osim ovo malo duše.

(Završen iskaz Stipe Grgića)


Tada je puštena i Jaka, ona HOS-ovka iz Prisoja i ona hoće natrag u postrojbu, jedva je uspijevaju uvjeriti da ostane u gradu, ona je svoje odradila.
Braća Grgić, Petar i Stipo, na žalost bez brata Željka i one posade minobacača su se vratili.
Kažu da bili su u Kninu.


Slijedi iskaz Stipie Grgića nakon oslobođenja, a priča o samo jednom danu (7. travnja) provedenom u Kninskom zatvoru.

Utorak, 7. travnja ‘92

Nalazimo se u samici u Kninu.
Čekamo.
Hladno je i jezivo.
Izvode nas, jednog po jednog, jedni se vraćaju, a neki odlaze u neke druge ćelije. Dolazi red i na mene. Ispituju me, ali ne tuku. Pokušao sam se služiti lažima, ali nije išlo, previše su toga znali. Izvlačio sam se na to da sam student i da nisam bio često u Kupresu. Interesiralo ih je koliko kupreških Hrvata ima pod oružjem, koliko sam ubio Srba, kojim oružjem raspolažemo, tko su vođe i tako dalje.
Vratili su me u samicu i za kratko opet pozvali.
Čim sam izašao, počeli su me tući, vezali su me, psovali i prijetili kako će me ubiti. Tražili su da priznam kako sam pripadnik HOS-a. Doveli su me u jednu šumu, postrojili su se, shvatio sam što me čeka. Postalo mi je hladno. Zahvaljivao sam Bogu što se rješavam svih muka. Trenutak prije nišanjenja stigao je neki kapetan i naredio im da me ne ubiju. Tada su mi odvezali jednu ruku i na nju stavili lisice i razapeli me između dva stabla i nastavili zvjerski tući. Bilo ih je šest. Udarali su me čim je tko stigao i kako je tko stigao. Padao sam u nesvijest i dolazio k sebi i ponovo se gubio, ali sam strogo riješio ništa im ne reći, pa makar me i ubili. Krv mi je oblila cijelo tijelo, osjećao sam vrtoglavicu i na lijevo oko nisam ništa vidio. Poveli su me prema samici, tu su tukli moga brata Petra i onda su nas skupa tukli. Izvukli su i oca da on to sve gleda. Poslije smo vraćeni u samicu.
Hrana je bila užasna, to jest, jeli smo ono što je ostalo od njihove vojske sa prilogom opušaka, zemlje i raznim otpadom unutra. To je bila vlažna i hladna prostorija, ukopana u zemlju.
Slično se ponavljalo svakodnevno.
Kako sam izgledao, dovoljno govori da me ni rođena majka nije mogla prepoznati nakon izlaska u koji nisam dugo još mogao vjerovati.
Završen iskaz.

Nema komentara:

Objavi komentar

Samo kupreške vijesti - Web stranica sela Zlosela u općini Kupres, Dobrodošli WWW.ZLOSELA.COM! Kupreški edukativno-informativni web portal!