* Dobrodošli na www.zlosela.com

13. GOSPOJINSKI TURNIR "ZLOSELA 2017.

13. GOSPOJINSKI TURNIR "ZLOSELA 2017.

utorak, 28. ožujka 2017.

PREPORUKA: ROMAN "ZATIŠJE",AUTORICE LJUBE ĐIKIĆ, DUVANJSKE KNJIŽEVNICE I NOVINARKE - RADNJA : VELIKA LJUBAV NA KUPREŠKOM RATIŠTU (Ako još niste nabavili svoj primjerak, "Zatišje" možete uzeti na čitanje u Gradskoj knjižnici Kupres)


— Kakvo je to ponašanje, Klara? Pa tebe je metropola skroz iskvarila. Ne pitaš me ni za zdravlje, ni raspoloženje, samo – pročitaj! Pa ti i ne pitaš ima li tvoj profesor kakvih problema? Otuđila si se, a to nije dobro – vrtio je glavom moj dragi profesor, uzeo rukopis iz moje ruke i onako ovlaš prelistavao.

Onda sam se sjetila svog gimnazijskog profesora Tome. On je mnogo čitao, predavao je književnost i bili smo dobri prijatelji. Dati njemu da pročita i izrekne svoje mišljenje. Akoon kaže da ne vrijedi, rukopis ću ostaviti na tavan, gdje već odavno skupljaju prašinu i moje neobjavljene zbirke pjesama. Kupit ću kovčeg uspomena i sve to lijepo pohraniti pa da neki budući naraštaji obitelji Tipić po rukopisu odgonetavaju kako su njihovi preci živjeli i kako su, koga i zašto ljubili.Ljubav je ključna riječ u svim mojima pisanijama, ključna riječ i u mom životu, ali nažalost, još uvijek, a imam dobrih godina, samo riječ, jer ljubav, ili ono što ja mislim da bi trebala biti ljubav, još ne upoznah, da se pjesnički izrazim.
Uputih se, dakle, s rukopisom profesoru Tomi.
— Profesore, dragi moj, molim te da pročitaš ovo što ću ti dati, i to što prije, pa mi reci, vrijedi li to. Je li to što su drugi pričali, a ja zapisivala, vrijedno naći se u mom prvom romanu? Uvijek sam imala kod tebe povlastice, ali ovoga puta budi iskren. Pa nisam više učenica, a ni ti nisi više moj profesor iz gimnazije. Dogovoreno? – gotovo službeno obratila sam se, starom profesoru, sada dragom prijatelju.
— Kakvo je to ponašanje, Klara? Pa tebe je metropola skroz iskvarila. Ne pitaš me ni za zdravlje, ni raspoloženje, samo – pročitaj! Pa ti i ne pitaš ima li tvoj profesor kakvih problema? Otuđila si se, a to nije dobro – vrtio je glavom moj dragi profesor, uzeo rukopis iz moje ruke i onako ovlaš prelistavao.
— Kad pročitaš to nešto, onda ćemo razgovarat, sada sam nervozna, a znatiželjna. Koliko ti vremena treba?
— Ovo je nešto tanko, kakav je ovo roman, to ću ja do sutra pročitati. Dođi sutra uvečer.
Bez riječi pozdrava ostavila sam začuđenog profesora i uputila se kući. Tamo je još uvijek rodbina sjedila pred kućom i slušala starog Vanku.
— Ne bi rada prid ovim curama i dicom svašta pričat, ali virujte mi da, kada sam u Njemačkoj tražio svoga Mirka u nekoj birtiji s crvenim svićom, neke se žene, vanka brate, navalile na me, ne daju mi izać. Uvedoše me u neku sobu, ja malo bolje razgleda, a po podu muški i ženski uvijaju se ko zmije. Vanka brate, ne zna se čiji je u čijoj, da prostite, ni ko koga doji. Bože sačuvaj, to ko nije vidio ne mere virovat. To je bilo davno, a sada se to gleda na televiziji. Kakav televizor, život je to, ne znate vi šta se sve u svitu radi, šta pogani i iskvareni ljudi rade, da Bog sačuva, Sodoma i Gomora – čula sam u prolazu djelić predavanja o bilom svitu iz usta starog Vanke.

Noć mi je brzo prošla, jer sam je prespavala, ali dan – nikad. Nikad doći večer da čujem profesora. Topla ljetna večer. Prošećem do rijeke, sjednem pod onu vrbu, gledam kako zvijezde, jedna po jedna, pa potom u skupinama, prave krugove po vedrom nebu. Osjetih ruku na svom ramenu. Profesor Toma!
— Klara, da ti ne duljim. Pročitao sam u jednom dahu, jer si ti pisala, inače... Ja jesam strog i strogo sudim, pa me slušaj. Ovo što si ti napisala ima neke karakteristike romana, neki zajednički prostor i zajedničko, ograničeno vrijeme. Nemaš glavnog junaka, a ovo su sve nekakve cmizdrave junakinje. Fali ti muškaraca! Ne znam što bi rekao i za radnju romana. Ljubav nije radnja, to je stanje. Ja to dobro znam, to je božanstveno stanje. Ne gledaj me tako. Da skratim, ali nemoj se smijati: nadopisao sam i ja svoju ispovijest, ljubavnu. Ne znaš ti što je mene pod stare dane snašlo. Pročitat ćeš, ali molim te, nikom ni riječi. I izmisli mi neko ime, da se dušmani ne dosjete. Eh, da me nisu snašli ljubavni jadi, još bih ja poradio na ovom tvom rukopisu, bila bi to romančina. Ovako, hvala ti pa si me potaknula da se i ja nekom izjadam. Drži ovo, pročitaj još jednom, ovaj moj dodatak posebno, i zašij usta! Ajde, doviđenja draga moja djevojčice, i piši, ne meni, ni o meni, meni je dosta – položi papire pokraj mene profesor Toma i ode, trkom, kao da ga vjetar odnese, a noć tiha, ni ćuva vjetra. Uzeh papire, nađoh zapis svoga profesora i – ostadoh bez riječi. Zar i on, pod stare dane?!...
( Odlomak iz romana "Zatišje", Ljube Đikić)


www.tomislavnews.com

Nema komentara:

Objavi komentar

Samo kupreške vijesti - Web stranica sela Zlosela u općini Kupres, Dobrodošli WWW.ZLOSELA.COM! Kupreški edukativno-informativni web portal!