* Dobrodošli na www.zlosela.com

petak, 15. srpnja 2016.

PRENOSIMO: Kupres - grad kojeg je odabrala i kraljica Katarina

Putopis
Kupres - grad kojeg je odabrala i kraljica Katarina
Uvijek sam nekako živio u uvjerenju da kupreško područje nije preveliko, ali sam ovaj put, kad sam u cugu naumio obići sve zanimljivo čega tu ima, shvatio da sam bio u krivu.






Ne jednom sam se u svojim putešestvijima s Kupresa otisnuo na obje bočne strane: prema Kukavičkom jezeru i Vukovskom, a i suprotno, prema Blagaju i Šipovu. O onom uzdužnom pravcu, od Kupreških vrata ka Šujici, Duvnu i Livnu nema potrebe ni pričati. Uvijek sam nekako živio u uvjerenju da kupreško područje nije preveliko, ali sam ovaj put, kad sam u cugu naumio obići sve zanimljivo čega tu ima, shvatio da sam bio u krivu.

Na kraju je najmanje zanimljiv ispao južni dio općine pa i počinjem odatle, jer ako krenem od najzanimljivijih stvari, pola čitatelja će se zagrcnuti i neće pročitati tekst do kraja. Prije toga sam, naravno, zastao na Kupreškim vratima, gdje je napravljeno lijepo odmorište sa nekoliko drvenih nadstrešnica.


Ka jugu, dakle, jer u objektiv želim turiti srednjovjekovne tumule na Dokanovoj glavici kod Gornjeg Malovana, gdje su arheolozi našli drvene bodeže (a možda su se samo djeca nekad igrala borbe pa zakopala „oružje“) i druge elemente tzv. ksilo kulture, te na nedalekom Pustopolju, gdje je u drvenoj grobnici nađen stoljećima star kostur na kojem su – baš nevjerojatno – još uvijek bili očuvani dijelovi kose, kože, brade, čak i unutarnjih organa.

Nema se tu, međutim, mnogo šta snimiti, pa prašnjavim i razrovanim makadamom stižem do malovanske pravoslavne crkve svetog Kneza Lazara Kosovskog, a da ne odem nekim slijepim putom, upućuje me prometni znak napravljen od drveta, bome jedini takav koji sam ikad igdje vidio! Oko crkve trava, nigdje živa stvora, zaključano, naravno. Pop, kažu mještani, povremeno dođe iz Blagaja, ali ga odavno nije bilo. Stariji svijet, malo ga, slaba nafaka. Ispod nje rbine bivše crkve, jer ovdje su prije dvadesetak godina, da ne naglašavam za svaku posebno, maltene sve crkve odletjele bliže bogu, dakle u zrak.

SRC „Čajuša“, apartmansko naselje i skijaške terene samo izdaleka pozdravljam. Jednom sam se tamo gotovo smrznuo snimajući kamerom sa žičare prekrasne skijaške terene. Srećom je čovjek koji je radio na startu žičare bolje od mene procijenio da sam slabo odjeven za 16-minutnu vožnju pa me je dočekao sa povelikom čašom rakije. Danas tamo neću – hoteli i staze su na godišnjem odmoru, nezasluženom, doduše, jer snijega i skijanja prošle zime gotovo da nije ni bilo, ali opet – ne valja nikom dolaziti nenajavljen kad je na odmoru.

                                                  Jovan, med i sir


Snimam tek spomenik hrvatskim braniteljima Vukovara i Kupresa, kao i jednu poveću humku, u dnu koje su vrata, a na njoj povelik mramorni križ s natpisom. Dvojica policajaca koji zaustavljaju vozače i auta kod benzinske crpke koja ne radi kažu mi da su tu pokopani poginuli branitelji. Hm... Ne znam da li im vjerovati?! Tu su, kažu, zaustavljeni tenkovi JNA, tu se negdje odigrala najvažnija bitka na kupreškom području. A dobro... U jednoj od drvenih potleušica uz cestu, domaćin se zove Jovan Duvnjak, kupujem sir i med. Svud okolo srušene i nešto obnovljenih kuća.

Iz Malovana ću u Otinovce. Nisam bio ima jedno petnaest godina, a još se dobro sjećam ostataka kasnoantičke trobrodne bazilike u tom selu, posebno nekih prelijepih komada kamene plastike. Nalazim ih na istom mjestu, samo su sad složeni na nakoj dasci - valjda nadležni još nisu odlučili što će s njom.

Temelji su, dakle, kasnoantički, ali je tu, mnogo stoljeća kasnije, 1447. godine, tadašnja bosanska kraljica Katarina dala sagraditi crkvu svetog Trojstva, o čemu je informiran i tadašnji papa Nikola V. E, sad, u Otinovcima vrela na sve strane, oko crkve pogotovo, jedan čiko malo ispod ima i ribnjak, ali postoji i, nekoliko kilometara zračne linije, i selo Vrila. Tu nastane mala zbrka za onog ko bi da razoputi gdje, šta, kako... Uglavnom, Katarinina crkva bila je upravo ovdje, a Otinovci su iz nekog razloga uvijek imali važnu ulogu. U rimsko doba tu se nalazila rimska putna stanica Ad Matricem, put je, uglavnom trasom današnjeg puta ka Ravanjskim vratima, vodio dalje u unutrašnjost, a ni Katarina nije bez razloga odabrala baš to mjesto da zida crkvu.

Od kasnoantičke baziilike i Katarinine crkve ostali su samo temelji, kao i od crkve koja je tu, iznad nje, stajala do rata. Prije nekoliko godina je napravljena nova, posvećena svetom Ivanu Krstitelju, a preko puta se nalaze gomile fino obrađenog kamena gdjegdje visoke i po metar. U nekim komadima kamena još stoje šarke i slične stvari, a šta će biti s kamenom, mještani mi nisu znali reći.

                                    Ostaci bazilike u Otinovcima


Malo ispod sela, iako ga nadvisuje, iznad puta ka Kukavicama, nalazi se Otinovačka gradina, brdo nalik podebelom buretu, cijelom širinom izbrazdano terasama iskopanim prije više od dva tisućljeća (heeej, koliko je to mnogo godina!!!), koje onda dođu kao obruči. Pješke se penjem na Gradinu ili Rupelj, tako je zovu Otinovčani, kako bih snimio Kupreško poljce i Otinovce u onoj njihovoj zavjetrini, a u daljini se vidi i Kupres. Miris planinskog cvijeća naprosto mami: jači je od deset onih jelki što se kače u auto i najjačih dezodoransa zajedno, a ljepši... Eh, neusporedivo!
Idem ka Kukavičkom jezeru i usput obilazim jednu nekropolu sa stećcima. Obični, neukrašeni, ali ih ipak snimam. Kasnije ću ih, međutim, gotovo sve izbrisati, jer kad sam sutradan na Ravanjskim vratima vidio... Aaaa, da, to će kasnije doći na red...

Elem, da ko ne pomisli da je jezero neka kukavica od jezera, nije, ne kuka, isto je kao i ostala, već se zove po najbližem selu, Kukavicama. Sa ceste ima putokaz, pet minuta šetnje bukovom šumom neuobičajenom za ovaj kraj i tu sam. Da nije table USR „Pastrva“ (jest, vala, ova ribolovačka skraćenica bezze...) i gomile smeća ispod jedne od bukvi, pomislio bih da ovdje godinama niko nije svratio. Oko jezera jasikova i macikova šumica, s druge strane ledina. Plavo-zelena simfonija, obojena tek ponekim cvijetom. I blaženi mir.

                                                Kukavičko jezero


I najradije bih ostao u toj simfoniji, ali valja dalje. Nešto čalabrcnuti i vidjeti kako grad diše. Ne zadržavam se dugo, tek da vidim popriličnu pustoš. Ljeto je, a ovdje je sezona zimi, pa ispred hotela nema nigdje nikog, tek u baštama kafića ponešto mlađeg svijeta. Hotel „Knez“ i pansion „Kraljica“ dvjestotinjak metara jedan od drugog; nešto kontam, trebao bi tu negdje biti i restoran „Princ(eza)“. Nekad je započeto uređenje parka, tu je i postolje za, kako mi rekoše, još jedan spomenik poginulim hrvatskim braniteljima. 

Turistički ured smješten je u staroj kamenoj kući – bolje mjesto mu sigurno nisu mogli naći. Želio sam ući u prostorije Udruge „Kupreška žena“, vjerojatno najveće prostorije koje neka udruga ima u našoj zemlji, ali je zaključano pa fotografiram kroz stakleni portal. Malo podalje od centra džamija, nešto se radi oko nje, a tu je i skupina džematlija.

Katolička crkva svete Obitelji vidi se sa čitavog okolnog područja, a kupreško područje bi, kad bi se napravilo kakvo prvenstvo u izgradnji crkvi, bez sumnje bilo u samom vrhu, ne samo naše zemlje nego i čitave regije. Kupreška crkva jedna je od najvećih u BiH, a napravljena je nakon što je stara tijekom rata pretvorena u prah.

Već sam spomenuo crkvu u Otinovcima, a kad krenem na drugu stranu, prema Blagaju i Šipovu, uvjerit ću se u ovo što prije rekoh, jer je tu i velika crkva u Osmanlijama, a potom i još jedna u Rastičevu, posvećena svetom Anti. Slično je i sa spomenicima poginulim Hrvatima, a prvi se nalazi već u Olovu, takoreći prigradskom naselju. Sljedeći je preko puta crkve u Osmanlijama (usput dumam: vidi, selo Osmanlije, a u njemu katolička crkva i spomenik poginulim Hrvatima. Još se sljedeće mjesto zove Zlosela pa budi pametan i skontaj gdje graditi crkvu...), a zanimljiv je jer je ne baš ograđen nego oivičen komadima fino tesanog kamena, očito od neke građevine. 

Koje, nisam uspio saznati. Još jedan se nalazi u središtu Rastičeva, sela koje, kako rekoh, ima poveliku crkvu, ali nema – župljana! Bilo ih je nešto nakon rata, svraćao sam tu nekad prije mnogo godina kod župnika Vlade Jaguština, ali sad nema ni župnika ni župljana. Samo prazna i pusta crkva i pored nje, kao i u Otinovcima, komadi obrađenog kamena od crkve srušene u ratu. Elem, za nevolju bi kompletno stanovništvo, ne samo katolici, sasvim komotno moglo stati u sve te crkve. Ima ih još, nisam ih posebno obilazio, a da me ko god ne bi shvatio krivo: nemam ništa protiv crkvi, ali su one bez ljudi samo građevine bez mnogo smisla, mnogo bolje bi bilo da se ulagalo u ljude i njihov ostanak, a oni bi već napravili crkve i spomenike.

Na kući u središtu Rastičeva i više od dvadeset godina nakon ratnih zbivanja stoje potpisi, ćirilični, Branislava, Rokija i drugih. SJB Laktaši, Specijalni odred milicije SAO Krajine, SJB Čelinac, Šipovački dobrovoljci... To mi je posljednja slika Rastičeva prije nego što krenem dalje, i to uskom cestom kroz polje do kapele znamenitog popa don Jakova Čote, posljednjeg glagoljaša o uvom kraju i na širem području. Kapela je smještena u groblju u kojem se, uz stare kamene križeve iz ko zna kojeg doba, popadale po travi, još uvijek sahranjuju mještani iz roda Rogalo. 

Čudna je priča o Jakovu Čoti, jer su ga, slažu se svi, iznimno poštovali i katolici i pravoslavci, pa su se, kad je umro, žestoko posvađali oko toga čiji je bio. Raspra je došla dotle da su pravoslavci noću iskopali njegovo tijelo iz groba i odnijeli ga na svoje groblje, a katolici se naljutili i, nakon što umalo nije pala krv, vratili ga u prvobitni grob, tu, gdje je kasnije podignuta kapela.

Nedaleko od kapele je i pravoslavno groblje, a ispod njega još jedan kupreški biser, Rastovačko jezero. Manje je od Kukavičkog, a izgleda kao kap plave žive, da takva posroji, koja se iz nekog nebeskog toplomjera izlila tu, u polje. Iznad jezera brdašce, a na njemu usamljeni poluobli stećak na postolju. Ko zna koliko je sumraka onaj što leži ispod stećka proveo baš tu, na brdašcu, akšamlušeći sam ili s društvom, pa onda odredio da tu bude i sahranjen i da ispod stećka vječno gleda rastovački plavi biser. Ja ne akšamlućim gledajući ga sa brdašca, ali da mi je fino, bome jest! 

Pošto, međutim, vidim da se iz daljine primiče stado krava i za njima čobanica, ne žurim, čekam ih, snimajući krave kako, bez kostima i sunčanih naočala, ulaze u jezero, na kupanje. Čobanica je postarija teta Stana Kureljušić iz Blagaja, sva crvena u licu. Ona mi objašnjava kako da dođem do najveće nekropole stećaka u kupreškom kraju – na jednom mjestu, a zove se Rastičevski mašeti, ima ih čak 230. Pored nekropole, kažu knjige, prolazi rimska cesta zvana "Solarski put". Stana mi kaže da su mašeti tu, blizu, odmah iza brda, eto malo prije je bila kod njih, a usput me nudi jesenkama koje vadi iz svoje čobanske torbe. 

Jesenke su jestive i dok su još sirove, samo treba oguliti kožicu s gornjeg dijela gljive, pa ponudu ne odbijam, a kasnije ću i sam naći na čitavo stado jesenki i jedan džinovski babin duhan. Stećci su, kaže Jela, prekrasni, „ima i ono što momci i đevojke igraju koli i svašta nešto“.

Ceste odavno nema pa jezdim posred polja, a auto odskače u ritmu rumbe, ponekad i swinga. Iza brda, međutim, nema nekropole, samo još jedno stado i mrzovoljni čoban, koji me ipak upućuje kako da ih nađem. „Eto ih tu, odmah iza brda“, pokazuje mi. Ko fole se smješim i zahvaljujem mu, a u sebi rogoborim – bit će da ću i iza sljedećeg brda naići na čobanna koji će mi reći da se stećci nalaze „odmah tu, iza brda“.

                                                       Japage


Odustajem od stećaka, ali zato lako nalazim Japage, kraški fenomen kupreškog kraja, rupetine duboke sigurno više od stotinu metara, a široke nekoliko puta po toliko. Ima ih pet i originalna su pojava na širem području. Pokušavam ih fotografirati, ali bih se morao pretvoriti u pticu ili imati dron pa da slike na nešto sliče. Usto je slika s ruba vrtača poprilično strašna – u rupu se sunovratila čitava jedna šumetina, a bačeni kamen se poprilično dugo kotrlja dok dođe do dna... A baš bi bilo zanimljivo naći neki način da se spustim do tog dna. Jednom...

Sad ću napraviti presedan pa ću u jedan putopis uvrstiti dvije općine, riskirajući da ovo što pišem postane antidejtonska aktivnost! Općina se zove Srpski Kupres i utemeljena je u ratu, a prije je to područje, dakako, pripadalo općini Kupres.

Općinu nije teško opisati, pogotovo što se, kako mi reče jedna mještanka, prostire „eto tamo dokle vidiš“. U središtu sela zgrada Općine, pardon Opštine, a u njoj, iako se radi o zgradi veličine prosječne obiteljske kuće, i pošta i dom zdravlja i ko zna što još. Preko puta kafić u kojem pijem domaću kavu, a društvo mi, za susjednim stolom, pravi poolicajac zabrinutog držanja, koji me svako malo, misleći da to ne primjećujem, sumnjičavo mjerka dok uz kavu proučavam svoje ćitabe. Očito stranci ovdje baš i nisu česta pojava. Blizu općinske zgrade je i škola, a oko nje pomalo nevjerojatna količina spomenika i spomen-ploča. 

Tako se iznad ulaza u školsku zgradu nalazi spomen-ploča za 64 (prebrojah, ne budi mi mrsko) osobe poginule u Drugom svjetskom ratu „za slobodu i bolju budućnost naših naroda“, „za socijalizam položili su svoje živote“, kako stoji na ploči. Na zidu s druge strane škole spomen-ploča o tome kako je baš tu od boraca s Kupresa, Janja i Glamoča 18.I.1943. godine formirana Deveta krajiška narodnooslobodilačka udarna brigada, a ispred nje postament s pločom iz koje se vidi da je tu nekad stajalo brončano poprsje narodnog heroja Miloša Ždere. Par metara dalje spomen obeležje (baš tako stoji) za četrdesetak kupreških Srba poginulih u posljednjem ratu „za krst časni i slobodu zlatnu“, a još malo dalje, uza samu prometnicu, šiljati obelisk s postoljem. Ne znam kome je on postavljen, ali koliko se slave prosulo Srpskim Kupresom, dobro je da je iko ostao živ.

Srpski Kupres je, ustvari, Novo Selo, kako se službeno zove naselje u kojem se nalazi sjedište općine, mada sela i zaseoke u tom kraju mještani zajednički nazivaju Blagaj. Obilazim crkvu, iza nje je popriličan broj lijepih starih nadgrobnjaka sa zanimljivim ćiriličnim natpisima, pa se penjem na petstotinjak metara udaljeno brdo koje vodi prema selu. Tu je još jedan veliki mramorni križ na kojem stoji da je podignut „svim pravoslavnim Srbima“. S brdašca puca pogled na polje, a križ je ujedno i neka vrsta granice između naših i njihovih, jer je tu međuentitetska crta.

Sa druge strane ceste je Crkvina, važan rimski lokalitet, na kojem su i sad odlično vidljivi ostaci zidova i bedema. U doba Rima tu se nalazilo naselje, u srednjem vijeku je podignuta crkva, a arheolozi su tu pronašli brojne vrijedne nalaze. Ali to je preko zamišljene entitetske međe, što znači da se vraćam nazad.

Za naredni dan kupreškog putopisa ostalo mi je Ravno i Ravanjska vrata. Moglo bih i bez toga, ali me vuče, iako ima petnaestak kilometara makadama. Put nije loš, šumari ga „utežu“, rekoše mi mještani. Naravno da ću najprije do Ravnog, sela koje se slučajno zove isto kao i ono mnogo južnije, gdje je započeo naš (zasad) posljednji rat. Bit će da je to ime baksuzno, jer ni ovo Ravno nije prošlo mnogo bolje od onog.

                                           Pred seoskom kavanom


Škola ogromna, ali trava ispred nje da naslutiti da u njenim učionicama baš i ne vlada gužva. Kasnije ću saznati da je pohađa šestero djece, a da ih je prije rata bilo otprilike – stotinu puta više! Tada je bila osmogodišnja, sada onih šestero pačića ide tu do četvrtog razreda. Učiteljica im dolazi iz tomislavgradskog sela Oplećani. Iako, naime, Ravno pripada općini Kupres, asfaltom su mu kudikamo bliže i Rama i Tomislavgrad. Ostalo je, međutim, u Kupresu, valjda jer se onda kad su određivane granice na put išlo na konju ili pješke. Malo dalje je od škole pravoslavna crkva svetog Ilije Proroka, zarasla u travu, kao i ona u Malovanu. Iza nje grob, bit će nekog seoskog uglednika, nadgrobna ploča polomljena. Pred seoskom kavanom nešto postarijih ljudi koji se čude otkud novinar u njihovom selu. Šuti jedino Jovanka, jer je, kažu ostali, pomalo gluha, mada ona prosvjeduje: nije to, kaže, nego ne može doći do riječi. Mještani ne kukaju, dojadilo im je, a znaju da nema ni koristi, pa poprilično ležereno pričaju šta ih je sve snašlo u proteklih dvadeset i kusur godina.

Sad je na meni red da se začudim: nasred ledine vidim telefonsku govornicu. Malo čudno, pogotovo što nema ni kabela. Do nje je pokošeno, valjda ljudi zovu. Pa zar je moguće da i ovdje ima telefona, i to još bez kabela? Mještani se, kad ih priupitam, uglas i naglas smiju mojoj naivnosti: jeste, kabina je telefonska, tako na njoj i piše, ali se ustvari radi o – poljskom wc-u!!!

Prije nego što sam sjeo pred seosku kavanu, više od sat vremena sam potrošio na traženje informacija o tome gdje se nalaze „oni lijepi stećci“. Ljudi slabo ima, a i ono što ih ima upućuju me krivo, jer srednjovjekovnih nekropola ima na nekoliko strana. Pred jednom kućom vidim obuću pa kucam, računam ima nekoga. Uzalud, a kad se već udaljim, na vratim se pojavljuje mlađi bračni par. Crkoše od smijeha.

- Ooo... Oprostite ako smetam, samo sam htio pitati...
Smijeh.
- A ako sam vas u čemu pomeo...
Sad se i ja smijem. Da mi barem znaju objasniti, ali...

Cesta je rupava pa mi ga na isto dođe vozio se njom ili posred polja, što uglavnom i činim u potrazi za stećcima. Dijelom se vozim i austrougarskom cestom: učvršćena je podzidama od lomljenog kamena, s kamenim branicima koji stoje uspravno i stotinu godina nakon što su postavljeni. Nalazim i ove i one stećke, ali nije to to. Družim se s Ibrom, njegovim čobanom, dečkom iz Bugojna i jednim namjernikom, Ibrinih dvjestotinjak ovaca te četiri psa koji laju kao mahniti, jer se nepoznat auto pojavio na „njihovom terenu“. Kad im, međutim, Ibro dadne znak, prestaju istog časa, a malo kasnije dolaze na upoznavanje.

                           Poljski WC maskiran u telefonsku govornicu


Na kraju shvaćam da sam pored „lijepih stećaka“ prošao, da su na drugom kraju sela, tamo odakle sam došao. A šta ću, ko nema u glavi, ima u rezervoaru. Ako nema... Najbliža benzinska crpka je podaleko pa nek' vidi...

Stećci na Ravanjskim vratima, blizu seoca Mušići, a barem nekoliko njih od ukupno šezdesetak iznimno bogato ukrašeni. Sigurno spadaju među najljepše u našoj zemlji i sad me više ne čudi podatak da su kandidirani za zaštitu UNESCO-a. Razbacani su s obje strane seoske ceste, nepravilno i bez reda, kao da je dragi bog pustio da mu iscure kroz njegove božanske prste. 

Jedan je, i to od onih najljepših, „onaj k'o kućica“, kako kažu mještani, tijekom rata nestao, mada je teško shvatljivo da je nestati mogla gromada od tonu ili dvije kamena. Vjerujem im, samo se čudim i pitam kako i kome je moglo doći u glavu da natovari i odveze stećak?! Blizu njih je pravoslavno groblje, a iznad je Crljenac, lokalitet iz brončanog doba na kojem se nalazio i rimski refugij. Ostaci refugija, kameni nasipi i zidovi bez maltera, vide se i odozdo, ali se ipak penjem vidjeti ih izbliza. Idem nečim što bi se moglo nazvati stazom, iako je svuda gusta planinska trava, „brk“, ali zalazim i na stranu, obilazeći rimski zid i tražeći dobro mjesto za fotografiranje. Sumnjivo je, međutim, što je jedan manji komad zemljišta označen trakom na kočićima, a na jednom mjestu iz zemlje viri kabel – iako u Ravnom kažu da na Crljencu nema mina nego samo u dijelu polja, hajd' znaj, da ja ne ograjišem...

Nedaleko od stećaka za našu zemlju pomalo nevjerojatan prizor: stado od nekoliko stotina krava, a oko njih kauboj na konju, doslovno cijelo vrijeme u pokretu, čak i dok mi kroz vjetar odgovara na nekoliko kratkih pitanja. Pastoralu narušava samo rupčaga puna smeća ni deset metara od prekrasnih stećaka. Grrrr!!! Kad se popnem na Crljenac, u daljini vidim i dvije ogromne štale. Među onoliko krava sigurno ima i desetak-dvadeset asocijalnih, ludih, psihopatskih slučajeva, koje bi nekud, nekud, mada paše ima i za ona svjetski poznata argentinska krda od dvadeset tisuća krava. Jadni konj, mislim se, a ni čobanu nije lako, ali se ipak vidi da svoj posao radi s užitkom.

Nego da ja njega pitam treba li mu pomoćnik? Od pisanja fajde nema, a šta bi mi falilo postati kauboj???! Odoh ga pitati, možda...Ko zna, ah, nitko, nitko ništa ne zna...
Petak, 15. srpnja 2016. 9:01
Milo JUKIĆ
http://www.bljesak.info/rubrika/lifestyle/clanak/kupres--grad-kojeg-je-odabrala-i-kraljica-katarina/163706

Nema komentara:

Objavi komentar

Samo kupreške vijesti - Web stranica sela Zlosela u općini Kupres, Dobrodošli WWW.ZLOSELA.COM! Kupreški edukativno-informativni web portal!