SJEĆANJE: KUPREŠKI SVEĆENICI FRA MIROSLAV DŽAJA I FRA ŽELJKO DŽAJA

fra Miroslav (lijevo) i fra Željko Džaja (desno)

Na braniku Herceg-Bosne

Šest vjekova fratar straži

Povijest reć će, tko to ne zna

Šta taj stražar rodu važi

Preuzeto sa: pougarjeusrcu.com

U spomen 40 godina od smrti fra Željka Džaje, objavljujemo članak iz izdanja kalendara „Dobri pastir“ 1975. godina koji je objavljen povodom otvaranja spomenika ovom glasovitom ujaku u Dobretićima.

Ako vas put nanese u Pougarje – područje između Jajca i Skender Vakufa, oko riječice Ugra – u Dobretiće, imat ćete se čemu čuditi. Nova crkva, moderna i lijepa. Pristajala bi i na svakom mjestu, glasovitijem nego što su Dobretići. Napravljena je vlastitim sredstvima. Bilo il tunozemstva ili iz inozemstva. Ostalo je da se oko crkve još mnoga toga uredi.

Ali na tom neuređenom zemljištu naći ćete poprsje – spomenik – jednog brkatog fratra i pod poprsjem uklesano:

Fra Željko Džaja

1904 – 1973

>>Učeći i sprovodeći u život Kristovu zapovjed ljubavi prema Bogu i svakom čovjeku sačuvao si ovaj kraj od krvoprolića za vrijeme II svjetskog rata. I zato ti tvoji Pougarci sa župnikom fra Matom Perić i dižu ovaj spomenik u znak vječne zahvalnosti<<

Fra Željko je umro 17. lipnja 1973. godine. Spomenik je otkriven 1. rujna 1974. godine. Čovjek mora pomisliti: ovi Pougarci žure. Najprije su podigli crkvu na slavu i čast Bogu, davaocu svakog dobra, a onda su požurili da se zahvale i čovjeku komu, poslije Boga, imaju najviše zahvaliti što je njihov kraj ostao pošteđen mnogih ratnih strahota.

Pun je svijet velikih imena i velikih ljudi. Ovaj pougarski kraj nije imao većeg čovjeka od svoga „Džaje“, kako su ga oni zvali. Oni su to i priznali podižući mu ovaj spomenik.

Subrat koji je govorio o fra Željku prigodom otkrivanja spomenika rekao je i ovo:

A kad je 5. prosinca 1934. došao ovamo u Dobretiće, na svoju prvu župu, fra Željko je bio već spreman, odrastao mlad čovjek od trideset godina, već sličan svojim gorštacima, s velikim brkovima i velikim pouzdanjem da će uz Božju pomoć ovdje moći bogato eksploatirati svoje svećeničko mlado srce i razdjeliti ga ovim ljudima koji su navikli na patnju kao na svakidašnji zalogaj tvrdog kruha...

Godinu za godinom, fra Željko je sve vjernije ispunjavao svoje svećeničko poslanje među svojim Pougarcima. Uložio je ustrajno i prijateljski pod krov svoje duše našeg čovjeka, među njezina zatvorena četiri zida, lomio je pažljivo i neumorno sve visoke ograde nepovjerljivosti i zatvorenosti, koje su oko njega podizala stoljeća straha i nesigurnosti; blago je i neumoljivo polagao ruke na svaku ranu, ne vrijeđajući ponos siromašnih, djelio im ono što je dobio od bogatijih. Naučio je prodirati svojim pogledom tako kroz tvrda, spužvasta lica svojih ljudi, preko kojih su ledene kiše i neimaština još u mladosti povlačiče grube staračke bore. Naučio je njihov govor, njime im je naviještrao božansku nauku o spasavanju, tješio ih nas svježim grobovima njihovih roditelja, smirivao uzavrelu strast sebičnosti, koja bi u njima buknula pri podijeli baštine ili određivanje međa...

Tako je fra Željko uspravljajući druge gradio svoju vlastitu ličnost. Spremao se u osami, daleko od puste želje za blagostanjem na teška vremena koja je naslućivao. A kad je u ove strane nahrupio rat i rastvorio duboke ponore nesloge i smrtne netrpeljivosti među ljudima, dok su se pogasila sva svjetla, fra Željko je tada pokazao pravi sjaj ljudske svoje duše, svjetlost koja se vidjela izbliza i izdaleka, prema kojoj su unesrećeni ljudi pružali ruke i tražili pomoć za svoje rane, za svoje ugrožene živote.

Koliko je samo živih uspomena ostalo, koje se danas prepričavaju kao legente o fra Željku koji je za čitavo vrijeme rata ostao najhrabriji i najpouzdaniji borac, ikao nikad nije pritisnuo oroz na pušci u pravcu bilo kojeg čovjeka; o njegovoj neshvatljivoj hrabrosti, koja nikad a osobito u smrtno opasnim vremenima nije zaobilazila opasnosti, nije mislila na povlačenje i uzmaka, o mudrosti koja nije bila mudrost kukavičluka ni izdaje, da bi se možda sačuvao vlastiti život i vlastiti probitak. I danas među nama žive svjedoci koji će sa zahvalnošću potvrdidi kako su svojim rukama nosili zavoje i spuštali se s fra Željkom u podrum župnog stana, gdje je on čistio i povijao rane teškim ranjenicima jedne vojske, a gore su u prizemlju čekali na njega pripadnici druge, neprijateljske. Tu ipak nije bilo pokolja, jer se on zakleo da će samo preko njegova mrtva tijela moći sići u podrum da bi se svetili nad nemoćnim.

Ljudi su se mogli i udivljenjem pitati, odakle fra Željku takva bistra pronieljevost, da nasluti kako će se jednom sretno isplatili njegova briga za ranjenog vojnika, njegova molba sa zakletovom da se ne ubije zarobljeni Musliman, Hrvat ili Srbin, ali on je jednostavno bio svećenik, nije imao kuda od Gospodinove zapovjedni ljubavi; ne čini drugome što ne bi želio da on tebi učini...

Zato je to sve za njega bilo samo po sebi razumljivo, nikakvo junaštvo...

Fra Željko je imao hrabrosti da svojim župljanima obeća sigurno budućnost jedino ovdje na njihovoj grudi. Zaklinjao ih je da ne bježe nekamo u lažnu sigurnost napuštajući svoja ognjišta:

Ne napuštajte svoje kuće, ne idite odavde. Dok vidite da sam ja ovdje i dok kod mene gori svjetlo, ne bojte se!

A to je svjetlo fra Željkovo gorjelo za Pougarje i nakon što se ugasio požar rata...

I kad je u proljeće 1973. fra Željko bio odlikovan Ordenom bratstva i jedinstva, bio je svjestan samo jednoga: Tim je bilo odlikovano ono kršćansko koje je on u sebi održavao budnim, nosio ga u grudima, predpostavio ga svakom kukavičluka i komociji, znao je da je zasluga njegova kršćanskog srca što se u Dobretićima za vrijeme rata ipak malo pucalo i malo krvarilo.

Spomenik u Dobretićima malo je otplaćivanje velikog duga što ga ovaj kraj duguje fra Željku. I ovih nekoliko riječi također je malo otplaćivanje duga pokojom fra Željku za one lijepe riječi i misli što oh je pisao po katoličkim listovima i kalendarima u posljednjih 40 godina.

Neka ovo bude hvala za primjer koji nam je dao shvaćajući najozbiljnjije Kristove riječi da Boga treba ljubiti iznad svega, a bližnjega svoga kao samog sebe.

Miroslav i Željko Džaja, Kuprešaci koji su zadužili Pougarce, prvi svojom kronikom o Pougarju, a drugi spomenutim u tekstu.

Vidi još:

Željko Džaja

Željko Džaja ( Koprivnica, Kupres, 9. rujna 1904. – Banja Luka 17. lipnja 1973.) bio je hrvatski i bosanskohercegovački pisac i skupljač narodnoga blaga. ^[1]

Sadržaj

  [sakrij] 

• 1 Životopis
• 2 Djela
• 3 Literatura
• 4 Izvori
• 5 Vanjske poveznice

Životopis

Osnovnu školu završio je u Jajcu i Kupresu, gimnaziju u Visokom, novicijat u Fojnici, filozofsko-teološki studij u Sarajevu. Uz redovite duhovničke obveze (vikar i kapelan u Jajcu, župnik u više mjesta, kapelan, konmenzal) nalazio je vrijeme i za pisanje. Svoje prozne i poetske sastavke objavljivao je uglavnom u časopisima i prigodničarskim publikacijama. Tijekom Drugog svjetskog ratabio je prisiljen spaliti obujmni, rukom pisani, dnevnik. Nositelj je odličja Orden bratstva i jedinstva, a u Dobretićima župljani su njegovo poprsje podigli ispred novoizgrađene crkve.

Djela

• Pjesme i priče - u periodici.

Literatura

• Livanjska književna čitanka, Matica hrvatska, Ogranak u Livnu, Livno. 1994.

Izvori

1. Jump up↑ Mirko Marjanović, Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas, Matica hrvatska Sarajevo, HKD Napredak, Sarajevo, 2001.

Željko Džaja
Puno ime	Željko Džaja
Rođenje	9. rujna 1904. Koprivnica, Kupres
Smrt	17. lipnja 1973. Banja Luka
Zanimanje	svećenik
Nacionalnost	Hrvat
Književne vrste	poezija

fra Miroslav Džaja

Miroslav Džaja ( Koprivnica, Kupres, 8. siječnja 1885. – Gorica, Livno 14. prosinca 1972.) bio je hrvatski i bosanskohercegovački pisac. ^[1]

Sadržaj

  [sakrij] 

• 1 Životopis
• 2 Djela
• 3 Literatura
• 4 Izvori
• 5 Vanjske poveznice

Životopis

Osnovnoškolsku naobrazbu stekao je u Kupresu i Livnu, četiri razreda gimnazije završio u Gučoj Gori, dva u Visokom, a filozofsko-teološki studij uLivnu i Gučoj Gori. Za svećenika je zaređen 1907. i od tada obnaša različite dužnosti: djeluje kao duhovni pomoćnik i duhovnik časnih sestara, župnik, vikar... Svoje uradke objavljivao je u brojnim časopisima: Glasnik sv. Ante Padovanskog, Naša misao, Napredak, Dobri pastir.

U povodu pedesete obljetnice franjevačke gimnazije u Visokom napisao je sljedeće stihove:

Na braniku Herceg-BosneŠest vjekova fratar stražiPovijest reć će, tko to ne znaŠta taj stražar rodu važi

Djela

• Sa kupreške visoravni:monografija rodnog kraja (1970.)

• Pougarje i njegova okolica (monografija, 1995.)
• članci i studije o povijesti školstva bosanskih franjevaca, prilozi vjerskog sadržaja, priče i pjesme - u periodici.

Miroslav Džaja
Puno ime	Miroslav Džaja
Pseudonim	M.Dž; M.T. Džaja
Rođenje	8. siječnja 1885 Koprivnica, Kupres
Smrt	14. prosinca 1972 Gorica, Livno
Zanimanje	svećenik
Nacionalnost	Hrvat
Period pisanja	od đačkih dana do smrti
Književne vrste	poezija, vjerski sadržaji, studija

Vidi još:

Zagledan u planine

Piše: Anto JELIČIĆ

Ovaj kratki spomen na fra Željka Džaju napisah iz ljubavi prema ujacima koji hodiše po bosanskoj zemlji i ljubiše narod više nego same sebe. Dana28.lipnja 2003. navrši se trideset godina kako se na Gorici kod Livna u zemlju spusti fra Željko Džaja, a 9. rujna 2004. navršava se puno stoljeće od njegova rođenja.




Nakon završenog trećeg razre­da Franjevačke klasične gim­nazije u Visokom proveo sam u srpnju 1947. ljetne praznike u Do­ljanima, župi ramskog samostana, smještenoj među planinama s ces­tovnim izlazom prema Jablanici i lošim putom za Risovac i Kedžaru. Još i danas se svježe sjećam pje­šačenja iz Doljana na Risovac, gdje sam trebao izmjeriti pokoše­no i uplašćeno sijeno na fratarskoj livadi i prodati ga nekom mješta­ninu iz Sovića. Fra Željko, tada župnik u Doljanima, mi je prepo­ručio da sijeno ne važem (na kan­taru), nego da skupa s kupcem ocijenim (otaminim) plast, ali da ne smije u njemu biti manje od 10 metara, tj. jedna tona. Kupac je ocijenio težinu plasta na tonu i dvjesta kilograma, na što sam pri­stao. Time je moja zadaća bila završena i odmah sam se zatim vratio u Doljane. Nisam se vraćao putom, nego sam strmom stran­puticom gotovo trčao. Zastao sam samo kod mjesta na kojE;mu je, navodno, prije nekoliko stoljeća umro hajduk Mijat Tomić. Mjesto je bilo obilježeno s nekoliko kame­nova i drvenim križem, koje su kroz stoljeća narodne predaje nje­govali doljanski katolici.

Tada pedesettrogodišnji fra Željko Džaja ostavio je na mene nezaboravan dojam. Bio je visok, brkat, kreštava, prepolovljena gla­sa i ozbiljan. Stalno je bio na no­gama i tražio kontakt s Doljancima koji su dolazili u župnu kuću, ili se pred crkvom, ili na putu koji je pro­lazio pokraj crkve, sretali izastajali u razgovoru popraćenom pokretima ruku, šalama i smijehom.

Fra Željko je živio veoma jed­nostavno. Hranio se kao župljani. Kod njega sam jeo knedle od šljiva, puru, izljevaču i uštipke. Ku­harica, zaboravio sam joj ime, bila je prema meni brižljiva kao majka. Često mi je nudila da nešto založim, dok ručak, odnosno večera budu gotovi, ili da se poslužim vo­ćem ili povrćem.

Sjećam se fra Željka na oltaru i njegovih kretnji za vrijeme mise, a pogotovo su mi se urezale u sjećanje njegove propovijedi, koje su bile razgovor s pukom. Na­ravno, narod nije pitao niti odgo­varao, ali je pratio i odobravao pokretom glave, katkada i smije­hom, fra Željkovo propovijedanje. Jednostavnim jezikom, neposre­dan kao jedan od njih, govorio je o najkonkretnijim stvarima iz života župljana. Izlaganja i tumačenja nedjeljnih čitanja bila su iskićena slikama iz života doljanskog kraja, koji je bogat raznolikim prizorima kao iz neke prelijepe slikovnice.

Listajući po malom ali bogatom arhivu fra Bone Ravlića, fra Želj­kova subrata i prijatelja, nalazim toliko zanimljivih zgoda vezanih za fra Željka Džaju. Bilo bi šteta da ih vrijeme izblijedi i konačno za­kopa u tamu zaborava. Fra Bono zapisa da je s fra Željkom Džajom otišla, završila, jedna višestoljetna generacija fratara Bosne kroz na­šu tešku minulost. Fra Bono u svo­jim bilješkama reče da je fra Želj­ko kroz šesnaest godina koje je proveo kao župnik u Dobretićima pod Vlašićem srastao s tamošnjim svijetom, sličnom po mentalitetu onom s Kupreške visoravni, gdje je fra Željko 1904. rođen. Stasit i brkat, a blage naravi i maštovit, fra Željko je djelovao kao jedinstvo oprečnih elemenata. U fra Boni­nim bilješkama doslovno piše:

Gore su mu bile nadoknada za sve što u životu nije imao. Bježao je u njih, bježao je iz njih, da bi im se opet, po stati put, vraćao s no­vim mislima, s novim žarom duše. Nije mogao niti želio disati bez njih. Njihova šutnja, njihov govor, njihov dan, njihova noć, kitine, sje­ne, prebistri izvori, sve. Bez bure nije vjerovao da živi.

Malovan!
Kupreške visoravni! Koprivnica!
Vlašić!
A Pougarje! Opsesija je to!

U Dobretićima, gdje je župni­kovao za vrijeme Drugog svjet­skog rata, oprezno se odnosio prema svim vojskama i politikama koje su dolazile i prolazile. U tome je bio sličan nezaboravnom fra Jo­sipu Markušiću, s kojim je fra Želj­ko često vodio razgovore i tumačio ratna zbivanja. Fra Eonio piše da je fra Željkov rukopis bio titrav, kaligrafski dotjeran, nekako strp­ljiv. Gotovo prije svake riječi ruka bi mukružila nad papirom. Zašto je tako pisao, vjerojatno da to ne zna ni on sam. Možda je to radio polusvjesno ili nesvjesno. Mislim da on u svom prirođenom oprezu još jednom provjerava prije nego se odluči prenijeti misao na pa­pir ... Bio je načitan, ali nikada nije svoje znanje iznosio glasno, tako da je ostavljao dojam jednostav­nog bosanskog "ujaka ".

Kako rekoh, fra Željko je rado pričao, a njegova subraća i prija­telji rado su prepričavali zgode u vezi s njim.
Tako se pričala i sljedeća zgoda:

Partizani su zauzeli Dobretiće, a njihovi oficiri s komandantom Kočom Popovićem zaposjeli župnu kuću. Koča je na svoj način provocirao, peckao i izazivao fra Željka, kao:

- Što misliš, pope, tko će pobi­jediti?

Fra Željko će njemu:

- Kočo, nemoj me ubiti, pa ću ti

reći tko će pobijediti.

Kočo:

- Neću te ubiti, B ... mi! Fra Željko:

- Nećeš li, Kočo, Staljina ti? Kočo ponovi zakletvu.

Fra Željko će:

- Godina je ovo u kojoj su Amerikanci ušli u rat, a to znači da Nijemci i ustaše sigurno gube rat. S druge strane, i kod četnika i vas partizana nalazi se engles­ka misija. Od vas dvoje jedno će pasti na guzicu. Tko će to biti, ja ne znam.

Koča malo zamišljeno:

- B .... mi, pope, ti si sazreo za vješala.

Fra Željko:

- Pa, zakleo si se, Kočo, da mi

ništa nećeš učiniti.

Koča:

- Pa, i neću, B .... mi, pope! Ili druga zgoda:

Pučka misa u Dobretićima. Pro­šlo je Podizanje, Pjeva se po sta­rom običajuZdravo, tijelo Isusovo.



Crkva zvani puninom ženskih i posebno snažnih i zdravih muških glasova, koji se slijevaju u živu molitvenu pjesmu.

Ali!?

Tu se nešto fra Željku nije svid­jelo. Mladi, zdravi ženski i muški glasovi pjevali suZdravo, telo Je­susovo ...

Fra Željko se okrene prema pu­ku i počne svojim napuklim gla­som zaustavljati pjevanje. Nitko ga ne čuje, ne haje, a malo tko i zapaža da misnik želi nešto reći.

Napokon, fra Željko izvuče jas­tuč ić ispod misala i s povišenim glasom počne s njime mahati, da bi zaustavio pjevanje.

Kako ni mahanje jastučićem ništa nije pomoglo, pjevanje se nastavilo još življe. Tada fra Željko baci jastučić tamo negdje na muš­ku stranu. Sada se pjesma konač­no zaustavi. Vjernici su pomislili da je fra Željko pomanitao na oltaru.

Nastala je napeta tišina, jer su svi očekivali nešto neočekivano i strašno. Tada se, povišenim gla­som, javi fra Željko:

- Kakvo te tela spopalo ... T i i i­iiiilo!

I počne od početka pjevati tu divnu pjesmu svojim ne baš tako ugodnim glasom, ali punim sr­cem: Zdravo, tilo Isusovo!

Sav puk je istom snagom molio pjevajući.

Ili ova zgoda iz Doljana:

U neposrednoj blizini groblja u kojemu se nalazi spomenik Mijata Tomića fra Željko je napasao kravu držeći je na uzici.


Najednom, pristupi mu čovjek srednje dobi, elegantno obučen i predstavi se kao službenik SUP-a iz Mostara i reče da ima razgova­rati s fra Željkom.

Fra Željko je bio u svom elemen­tu i neposredan:

- Da sam ja nešto, ne bih ja ov­dje pod Vranon i Čvrsnicom na­pasao kravu ... A da si i ti netko, ne bi dolazio u ovu pustinju iz Mo­stara ... Nego, hajdemo po jednu popiti, pa ti onda okreni, odakle si i došao ...

Na uporno insistiranje supovca, fra Željko je privezao kravu i pošao s njim prema župnom stanu nastavivši ga uvjeravati da se kani razgovora s njime:

- Ako ti želiš nešto više doznati, onda otiđi u Visoko ili Sarajevo, i tamo ćeš doznati sve što želiš. Tamo je pamet, a nije u Doljanima Sjest ćemo i popiti i svatko sebi!

To bijaše sav razgovor tom pri­likom, kako je fra Željko rado pričao.

Ili ova zgoda s Kedžare:

Sredina pedesetih godina proš­log stoljeća.

Tada je bio običaj da se na 7. nedjelju po Duhovima drži sv. misa na Divinu grobu na Kedžari. Upravo te nedjelje bilo je čitanje iz Evanđelja: Čuvajte se lažnih proroka, koji k vama dolaze u ovčjem ruhu, a iznutra su grabežljivi vuci ...

Željko propovijeda i pita se:

- A tko su ti grabežljivi vuci, ja to ne znam, niti ja to smijem reći, ali vi znate na koga ja mislim ... Na njih, na njih ja mislim. Čuvajte se vi njih ... Oni i nitko drugi su ti grabežljivi vuci u ovčjem ruhu ...

Fra Željko to reče i osta živ!

Što bi danas, trideset godina nakon smrti, osjećao i pričao fra Željko Džaja, kada bi vidio spalje­na, opustošena i napuštena mjes­ta svoga života i župnikovanja:

Kupres, Dobretiće, Doljane? Gdje je mladost? Gdje je nestala pjes­ma, molitva, susreti i smijeh!?

Sve je prošlo i nestalo! I neće se vratiti!?

Daj, Bože, da se varamo

Bojim se da će ostati samo lijepe uspomene o životu u tim bosanskim krajevima i da će nas­tati nova kićena pričanja o šu­mama, dolovima, selima i ljudima u njima. Ali, sve daleko od fra Željkovih ubavih mjesta, možda negdje u Australiji, Kanadi, Ame­rici, Njemačkoj i Hrvatskoj, kamo se raseliše ili pobjegoše stanovni­ci s Kupreške visoravni, Pougarja i Doljana.

Izvor: www.posavski-vremeplov.com