* Dobrodošli na www.zlosela.com

utorak, 24. prosinca 2013.

ĆIPINE RATNE BILJEŠKE I ČESTITKA KUPREŠACIMA (Bilo je oko 20 sati na Badnju večer 1991.)

Stiglo na naš e-mail:

Piše: prof. Ante Vukadin - Ćipa (Mandino Selo)


Vama i cijelom uredništvu vašega portala i svim Kuprešacima želim blagoslovljen Božić i svako dobro u Novoj 2014. godini.


Za vrijeme Domovinskog rata živio sam u Osijeku gdje sam se u svojstvu dragovoljca od samog početka uključio u obranu grada. Sve svoje sile umne i tjelesne stavio sam na raspolaganje Domovini Hrvatskoj. Moja supruga i dvojica malodobnih dječaka morali su ( u rujnu 1991.) otići u izbjeglištvo u Njemačku, gdje su ostali do svibnja 1992.
Za cijelo vrijeme rata vodio sam svakodnevne bilješke. To sada uređujem i kanim objaviti. Naletio sam na jednu zgodu koja mi se čini primjerenom u ovo predbožićno doba. Tiče se Kupresa.  Ako mislite da je zgodno objavite ovu crticu na str. vašeg portala.
Vama i cijelom uredništvu vašega portala i svim Kuprešacima želim blagoslovljen Božić i svako dobro u Novoj 2014. godini.
                                                                       
                                                                                                                                  Ante Vukadin, prof.                                      


Bio je ponedjeljak  23. prosinca 1991. provjerio sam veze prema Zagrebu i na brzinu se spremio za put. Granate su padale nešto rijeđe i nešto dalje od naše zgrade. Ili se to meni samo tako činilo. Jer da  su padale češće i bliže, Bog zna što bi bilo od moga putovanja. Tajnici sam ostavio točne adrese mogućega moga boravka: u Đakovu, Zagrebu i kod Domagoja ( moj susjed u zgradi) za slučaj da me netko žurno treba. Na tim adresama uvijek se mogla dobiti informacija gdje trenutno boravim.  Od Kriznog štaba Osijek dobio sam pismeno dopuštenje (osam dana!) kako za Božić mogu posjetiti suprugu i dvojicu sinova koji se od rujna 1991. nalaze u izbjeglištvu u Njemačkoj. Svom kriznom štabu u zgradi sam se javio, uredio  dežurstva, osigurao zamjene, i njima sam ostavio adrese svoga boravka.  Javio sam se svagdje tamo gdje se očekuje da me mogu zatrebati i koji imaju pravo tražiti i znati gdje sam.
         Na put sam se spremio na brzinu i pravac kolodvor.  Vlak je polazio u 13.30 sati. Putnika je relativno malo. Kada bi bile normalne prilike u ovo predbožićno vrijeme bilo bi sve krcato. Unatoč ratnim prilikama putnika je ipak više nego sam očekivao. Većinom su to vojne osobe u raznim vojničkim odorama. Neki  se sa slavonskog bojišta vraćaju svojim kućama za Božić, drugi na nekoliko dana odlaze u potragu za svojim izbjeglim obiteljima smještenim diljem Hrvatske i izvan Hrvatske, diljem Europe. Za put sam pribavio sve što je potrebno: putna karta, odobrenje kriznog štaba, pasoš i potrebne DEM.
Kako putujem ženi i djeci koje dugo nisam vidio, i kako je ovo vrijeme Božića, red je da ih nečim obdarim. Po razvaljenim osječkim trgovinama tragao sam za nekim prikladnim poklonom. Otvorenih trgovina u gradu je malo. Bez dara putujem prema Zagrebu.
U Osijeku kao i da nije vrijeme Božića. Na ovim područjima sada nije vrijeme rađanja, nego slavnog i časnog umiranja: za dom slavni i krst časni! Ovdje se živi žrtvuju za slobodu, za mir, za domovinu. Kako je prokleta sudba moga naroda. Svaka generacija morala je krvariti, ratovati, umirati, a svi ratovi završavali su nekim polovičnim uspjesima. Bili su to ratovi koje smo vodili za neke druge. Nakon svakog rata, pa i kad smo bili na pobjedničkoj strani naš položaj nije se mijenjao. Ostajali bismo bez svoje neovisnosti, bez slobode, bez svoje samostalne države. I tako opet iznova. Bilo je važno  zadovoljiti interese drugih, velikih i jakih.
         Ovoga časa u cijeloj Europi jedino hrvatski narod  nema pravo  na mirno i radosno slavljenje Božića. Hrvati – najkatoličkiji narod Europe nemaju mogućnost mirnog slavljenja Božića. A naši napadači, okupatori, srbočetnici i zlikovci u svojim domovima mogu mirno slaviti svoj Božić i svoju novu godinu. Hrvati ne napadaju njihovu zemlju, ne razvaljuju njihove domove, ne raseljavaju njihove obitelji. Gospodine, neka je tako. Ne daj nam da budemo zli.
         Eto, takve misli me opsjedaju dok sjedim u vlaku  punom putnika  - osamljenika i ranjenika. Svi smo mi ranjenici i patnici: svi ranjeni u duši, a mnogi i na tijelu. Pomislio sam kako je svatko od putnika u potrazi za nekim izgubljenim: na ratištu ili negdje u tuđini. Gospodine, molim te, pomozi da svatko od ovih ljudi pronađe onoga koga traži i da stigne tamo gdje namjerava.
         Prespavao sam u V. Gorici kod Angele i Ike. Ujutro 24. 12. 1991. dolazim na Glavni kolodvor, sjedam u vlak «MIMARA» i pravac Minchen.
Vožnja je ugodna, sigurna i brza – prava europska. Vlak konforan, a osoblje ljubazno. Što smo više odmicali od Zagreba bivao sam nekako istovremeno i tužan i radostan. Sve se izmiješalo. Što dalje odmičem od Osijeka, to više slobode, više Božića i žal što u mojoj zemlji nije tako. Ali što dalje to svakim časom bliže ženi i djeci. Eto razloga i za radost.
         Nakon dugog sjedenja, u  veoma lijepo uređenom vlaku, prošetao sam kako bi 'pružio' noge i vidio ima li netko poznat. Bilo je to negdje na području Austrije. Ne malo sam bio iznenađen kada sam u vlaku susreo Marijinu tetku MILKU  i njenu kćer NEVENKU RAŠTEGORAC  sa Kupresa- GORNJI MALOVAN. Pričaju mi kako su svoju novu kuću na Kupresu zakovale daskama, sve ostavile i uputile se svojim sinovima Branku i Ivanu, te kćerki Ljiljani  u Švicarsku. One putuju prvi puta u veliki svijet. Noć je, ne poznaju jezika, i na Badnju večer trebaju još presjesti u Minchenu na drugi vlak i u potragu za svojom djecom negdje u Švicarskoj. Nagovarao sam ih da ostanu u Minchenu . Mislio sam kako ću ih zbrinuti kod svoje sestre Ive kamo i ja idem i gdje me čeka Marija s djecom. Nisu se dale nagovoriti. Pomogao sam  pronaći prvi vlak koji iz Minchena vodi prema St. Galenu u Švicarskoj gdje ih trebaju dočekati njihova djeca. Kupio sam njima za put neka peciva i neki napitak neka im se nađe. Rekle su kako imaju novaca i one su čvrsto odlučile već večeras, prvim vlakom iz Minchena krenuti svojoj djeci u St. Galen u Švicarsku.
Bože, kako će ih naći? Bez poznavanja jezika, u dubokoj zimskoj, hladnoj snježnoj noći, putuju dvije kupreške žene: majka i kćerka tražeći sinove i braću u tuđem svijetu. Da sve bude do kraja nezgodno njih dvije su izgubile (zaboravile!) i adresu i telefonski broj Ivana, Branka i Ljiljane u Švicarskoj. One su samo, i dobro, zapamtile kako njihova djeca žive u Švicarskoj i kako će ih večeras dočekati na željezničkom kolodvoru u St. Galenu. Bože moj, kako će njih dvije u ovo kasno badnje veče , bez poznavanja  stranog jezika, bez adrese stanovanja, bez broja telefona putovati, pronaći ih i slaviti Božić skupa s njima. Oboružane su odlučnošću i čvrstom vjerom u Gospodina, nadam se da će ih pronaći. Sjedio sam s njima na polupraznom minchenskom kolodvoru u snježnu badnju večer čekajući dolazak valaka. Pomogao sam kupiti kartu, pronaći  vlak i njihova mjesta u vagonu. Mrzovoljnom kondukteru i pratiocu vlaka preporučio  neka im pomogne na putu i neka ih upozori kada dolazi mjesto – grad ST. Galen gdje one trebaju izaći i sresti se sa svojom  djecom. Mrzovoljni njemački željeznički službenik obećao je kako će pomoći i neka se ja ništa ne brinem. (U sutrašnjem razgovoru s njima dvjema saznao sam kako je on svoje obećanje do kraja izvršio, a njih dvije nakon brige i izgubljenosti uspjele se sastati sa Ivanom, Brankom i Ljiljanom, Zajedno su čak slavili Polnoćku ui St. Galenu.) Čestitali smo si Božić i rastali se: one vlakom u Švicarsku, a ja k sestri Ivi. Bilo je oko 20 sati na Badnju večer 1991. I one i ja nadali smo se kako ćemo svatko sa svojima ići na polnoćku i slaviti Božić.


 (Iz mojih osobnih ratnih bilješki )
prof. Ante Vukadin

Nema komentara:

Objavi komentar

Samo kupreške vijesti - Web stranica sela Zlosela u općini Kupres, Dobrodošli WWW.ZLOSELA.COM! Kupreški edukativno-informativni web portal!